screenshot/Twitter
screenshot/Twitter

MAKSOV ‘PUTOPIS’ IZ SRBA: ‘Prolazili smo blokade kao ’91. kad su nas zaustavljali četnici

Autor: Mario Maks Slaviček

Dok smo se kretali ulicom, iza leđa je s nama u korak išao kordon interventne policije a ono što je znakovito, u susret nama kroz napola otvorenu zapreku na cesti jedan za drugim automobili srbijanskih registracijskih pločica. Pitah se je li to onaj narod Like i Hrvatske koji je kakti pokrenuo taj ustanak koji oni slave?

Mjesto radnje, hrvatsko selo Srb, što ne krasi ga nas Hrvata grb…

Kako je krajnje vrijeme Hrvaticama i Hrvatima ponovno se izboriti za istinu i pravicu baš kako je to bilo 90-ih, ali i ranijih godina, mi čuvari Domovine uputili smo se u Srb na dan 27. srpnja pomoći svojom prisutnošću prosvjedu protiv revidirane povijesti, točnije povijesnih neistina koje se u tome malom hrvatskom selu naseljeno pretežno srbijanskim pukom veličaju. Veličaju i slave od strane neo-komunista, partizana, orjune i četničkih vojvoda uposlenih u institucijama i političkim strankama hrvatske države… Ako je ona uopće više Hrvatska.

Putem iz Korenice skrećemo prema Donjem Lapcu, poznatom četničkom uporištu, vrludamo kako bismo izbjegli pretrese, zaustavljanja od strane policijskih snaga. U autu uz mene kao vozač Dražen Šemovčan-Šeki, umirovljeni policijski časnik, aktivist, novinar Braniteljskog radija i dužnosnik ABH, političke stranke. Na mjestu suvozača Panđa Ivan, 70 mu je ljeta, aktivist, predsjednik HČSP-a, sva trojica ratni veterani, hrvatski branitelji, invalidi Domovinskoga obrambenoga rata putujemo u ponovni boj za Hrvatsku i hrvatski narod, no ovaj put boj se vodi pismom, riječju, prosvjedom, a ne vatrenim oružjem, teren nam svima poznat, poznat nam je i protivnik, a znani su nam cilj i zadaća… Istina i samo istina, za nju se sada borimo, zbog nje sada forsiramo prema Srbu, kroz gudure, prosjeke i šume.

Razgovaramo tako, kad odjednom usred borove šume uz cestu policijska blokada 40 kilometara prije mjesta Srb, stajemo. Mladi policajac uljudno pozdravi, pita za papire, stari lisac Šeki policijskim rječnikom reče mladcu  “Posebne mjere kolega, žurimo”, ovaj odzdravi, mahne palicom i mi nastavimo put pitavši se čemu tolika zaštita ograničavanja slobode kretanja, zbog koga, čega? Bijesni smo zbog toga, komentiramo ministre, Vladu, predsjednicu države, stranke koje su nas vodile i sam narod hrvatski koji ne vidi dalje od nosa i sve to onako ljuti pripremajući se za najgori mogući razvoj događaja… Ono kad vam napadnu ponos, čast jer branite svoje, kad vas vaši dojučerašnji moraju bacati na zemlju, nositi vezati jer ste nastavili braniti Domovinu, a oni brane režim i politiku u toj istoj Domovini.

Krajolik prekrasan, šume, livade pašnjaci, gdje koja usamljena napuštena kuća, nigdje žive duše niti prometa tom cestom nema. Mobiteli piše u hrvatskoj vlada tuđa mreža „hrvatski“ operateri nemaju signala, psovkama smo prokomentirali to stanje, kad opet odjednom ispred nas na vrhu uzbrdice policijski kombi, u njenim mlada policajka sjedi i nešto piše, a policajac uz dva zaustavljena vozila zaustavi nas. Čekamo neka policajac legitimira vozače i dođe k nama, čekamo i čekamo jedno 10 minuta, no on ne dolazi. Šeki ubaci u prvu, rekoh kreni do njega i Šeki krene otvorih prozor, izvadih značku i viknuh “Kolega, u žurbi smo za Srb”!, on se okrenu onako preko ramena i vikne „U redu, nastavite“ i tako prođosmo i tu blokadu. Sve nas to podsjeti na vremena kada su blokade na cestama držali bradati četnici sa šajkačama, šubarama i kokardama na ovim putevima u vrijeme veliko srbijanske agresije na Hrvatsku i našeg Domovinskog obrambenog rata.

Ulazak u Srb, s desne strane veliko groblje puno spomenika sa zvijezdom i onih srbijanskih šajkača. Od same poljoprivrede se baš u ovim krajevima nije moglo dobro živjeti i graditi onolike kućerine koje sada zjape prazne, no jasno je kako su mnogi imali partizanske mirovine koje su se tada kao na žalost i danas prenosile u obitelji s nositelja na drugog člana i tako redom, a nisu bile ni male te sume pa je jasno zašto su partizani i saveznici im četnici imali dobra primanja i živjeli tu oko mjesta Srb, uza sve to djeca su im i “snajke” zapošljavane u državnim službama po sili zakona i po tome što je to bilo pravilo – Srbi moraju biti iznad Hrvata u službi.

Parkiramo se na parkiralište blizu centra mjesta, već se vide klupe u parku za one koji dolaze veličati kako oni kažu ustanak naroda Like pa ustanak partizana i kako li taj dan etno biznismeni Milorad Pupovac, vicmaher i konvertit Stjepan Mesić , Zoran i Vesna Pusić potomci Anđelinovića koji je ubijao hrvate puškom na Jelačić placu, a oni oduzimaju i ubijaju svojim djelovanjem duh i dušu Hrvata Štiteći laži i dojučerašnje agresore na vlastiti narod. U obližnjim kafićima mnoštvo ljudi no iz daleka je vidljivo po obilježjima, titovkama, zastavama kako ne pripadaju hrvatskim obilježjima već onima koji su palili, žarili i ubijali u ime Tita Partije i velike srbije od Iloka, Vukovara, preko Škabrnje do Rame, Kupresa, Mostara i Dubrovnika. Prolazimo, glasno ih komentirajući i psujući vlasti koje su to omogućila dok mi na ramenu vije barjak čuvara Domovine s onim pravim Hrvatskim obilježjima vjere, državotvornosti i hrvatskoga naroda.

Susrećemo nas trojica generala Glasnovića i ekipu HSP-ovaca uz njega, srčano se pozdravimo starohrvatskim pozdravom i započnemo razgovor, kad odjednom oko nas grupa interventnih policajaca čiji zapovjednik hladnim i službenim glasom zapovijeda „Gospodo, pomaknite se niže ceste prema ogradi gdje ćete ograđeni kao prosvjednici,“ započeli smo negodovati , ne zato što je policajac odrađivao svoj posao, već što je sustav koji smo stvorili okrenut protv nas, a ne onih koji su se borili protiv Hrvatske i Hrvata, negodovali smo što nama zabranjuju naša hrvatska obilježja i pozdrave a dopuštaju i policijom štite one koji su bili i ostali neprijateljima Hrvata i hrvatske državotvornosti, nisu nas toliko boljele niti naše rane, niti geleri u tijelu ostali od bitaka, niti otkinuti udovi zamijenjeni protezama..boljela nas je duša, a to je najnesnošljivija bol.

No ipak kako smo legalisti i legitimisti koji poštujemo vlast izabranu od hrvatskog naroda, kako poštujemo naše kolege policajce koji su nogi zajedno sa nama obranili Hrvatsku od onih koje danas moraju po nalogu politike čuvati. Niti nije lako, možda čak još teže nego nama, spuštamo se prema mjestu gdje je ograda , zamijetih na „kandelaberima“ stupovima ulične rasvjete zalijepljene oglase u kojima na ćirilici piše „ Parastos za žrtve rata…“ u toliko i toliko sati , zanimljivo nije napisano kojeg rata , i glasno prokomentirah generalu Glasnoviću eto napisan oglas na “službenom” pismu.

Dok smo se kretali ulicom, iza leđa je s nama u korak išao kordon interventne policije a ono što je znakovito, u susret nama kroz napola otvorenu zapreku na cesti jedan za drugim automobili srbijanskih registracijskih pločica. Pitah se je li to onaj narod Like i Hrvatske koji je kakti pokrenuo taj ustanak koji oni slave? Iako je istina sasvim drugačija. To je bila agresija Srbijanaca koji su masakrirali Hrvatice i Hrvate po selima oko mjesta Srb, ali i u njemu samome. Tu istu takvu pobunu su pokrenuli u tom istom mjestu Srb Srbijanci i tijekom nastanka nove hrvatske države 90-ih godina prošlog stoljeća. U tim pobunama su pobijeni nogi Hrvati, a u onoj pobuni 40-ih godina najmlađa žrtva je bila dvije godine, u jednoj obitelji je ubijeno čak 35 članova, za sve to postoje dokazi i nitko nije kažnjen, i nažalost političari koji vode ili su vodili hrvatsku svojim ponašanjem daju do značaja lažima i iskrivljenoj povijesti koje veliča srpski puk u tom hrvatskom selu. Samo na internetu proguglajte Dabina Jama i znat ćete više o tim događajima.

11,oo je sati drugovi partizani su se okupili ali naše ekipe još nema, njih zaustavljaju, legitimiraju, maltretiraju. Dočim koji nose šajkaće, kape sa tri roga, šubare i zastave države Jugoslavije sa zvijezdom petokrakom koja je ratovala protiv nas, i likove koji su imali 6 mjeseci za onoga rata koji danas hodaju sa Titinom slikom u rukama pozdravljajući propuštaju… Žalosno, ali istinito.

I dok mi tako čekajući glavninu naših „snaga“ razgovaramo o mnoštvu tema, na umjetnom brdu podno spomenika plaćenog hrvatskim novcem i izdajom hrvatskih političara koji se dodvoravaju srbijasnkim etno biznismenima čuju se čudne pjesme koje nisu svojstvene našem hrvatskome narodu niti našem jeziku i izričaju, postavljaju se vijenci sa srbijanskom zastavom i ne intonira se Lijepa naša..Baš kad mi to zape za uho kako nema himne….odjednom iz desetaka ženskih grla zaori Lijepa Naša, pa za njom Lijepa Li si..i na kraju Zovi samo Zovi….Shvatih kako je neko odradio mudar potez i uklopio se među njih te onako diverzantski odao počast hrvatskim žrtvama od srbijasnke ruke, srca nam se ozariše i mi u glas sa dvjesto metara dalje zapjevasmo zajedno sa tim hrabrim i mudrim ženama Zovi samo zovi, orilo se na sve strane, odbijalo od šuma, planina. Utihle su ptice, stali automobili, zanijemili govornici, partizani i četnici.

Jake policijske snage su dopratile te hrabre žene do prostora gdje smo zajedno nastavili prosvjedovati pjesmom, hrvatskim barjacima i istinom. Mnoštvo je novinara pratilo po prvi put više ono što se zbiva kod prosvjednika nego podno spomenika. Pobijedili smo ih i danas, mišlju, molitvom, riječju, pjesmom i perom. No staje gorak ukus , znajući kako su tamo mladi srbijanci iz Vukovara iskazali kako će i oni biti Titovi vojnici, kako je ta određena iako mala skupina ljudi pozdravila pljeskom bez reakcije pučke pravobraniteljice za djecu. Ostaje to kao dokaz kao u našoj hrvatskoj zakoni ne vrijede za sve jednako i što je još tragičnije trenira se na Hrvatima kojima se zabranjuje a dopušta agresorima koje se politički podržava, valja nam tome stati na kraj.

Imali smo mi verbalni okršaj i sa Zoranom Pusićem koji se šetao tamo amo dajući izjave novinarima o lažnoj i iskrivljenoj povijesnoj zbilji. Taj isti Zoran Pusić kada sam ga osobno uljudno upitao zašto širi neistinu i govri laže te ne kazuje kako su tu pobijeni hrvati, nije znao kako odgovoriti te je u jednom trenutku priznao kako jesu ubijeni ali ne baš tu gdje je spomenik, kad sam upitao a gdje su ubijani? Nije stigao odgovoriti jer ga je verbalno i argumentirano sasjekao general Glasnović. Rekli bismo športskim rječnikom moje dodavanje i asistencija, generalovo zakucavanje i još jedna pobjeda zajedničkog djelovanja domoljuba protiv agresora i stoljetnoga neprijatelja hrvatske državnosti i državotvornosti.

Bilo je tu i drugih aktivnosti poput toga što sam tijelom i stijegom na par minuta zapriječio prolazak autobusa iz Beograda ispred kojeg je vozio sam etno-biznismen Milorad Pupovac pozivajući se na svoju sobodu kretanja, odnosno ako se ja ne smijem slobodno kretati po RH ne bi trebali ni oni. To je kasnije sam Pupovac opisao i komentirao u vijestima te je bio ljut kako policija nije regirala, policija je reagirala ali on ot nije vidio osim toga mi smo bili na mjestu koje je za nas određeno a ne za njihov prolaz stoga je tim činom uzurpirao u mojoj hrvatskoj, u hrvatskom mjestu Srb moj osobni prostor vozilom druge države u kojem su bili stranci koji su bili i danas su svojim postupcima, ponašanjem i izjavama agresori na Hrvatsku i hrvatski narod.

Nadam se kako će nas na sljedećoj straži čuvanja istine i zaštiti hrvatskih vrijednosti biti još više, a sve ostalo i ono što sam spomenuo u tekstu te kako se zbivalo možete vidjeti na objavama širom društvenih mreža i televizija. Budimo BOGU VJERNI – ZA DOM SPREMNI!

U Mislima Domovina, u srcu odanost, u desnici snaga

U ime H.V.R ČUVARI DOMOVINE.

Mario Maks Slaviček

Autor: Mario Maks Slaviček

ZADNJE VIJESTI