mde

(FOTO) Intervju s jednim od posljednjih preživjelih logoraša na Golom otoku

Autor: Vlč. Vladimir Trkmić

Tijekom korizmenog vremena razmatrajmo Isusovu i svaku našu životnu patnju! Pogotovo razmatrajmo patnje Hrvata koji su nepravedno osuđivani zbog vjere i nacionalnosti!

Korizmeno vrijeme je vrijeme kada petkom ili nedjeljom molimo Križni put. Moleći Križni put prisjećamo se Isusove nepravedne osude, “montiranog sudskog procesa”. Na teškom, užasnom sudskom procesu, bičevanju, krunjenju trnovom krunom nitko razuman nije mogao ostati hladne glave. Isusovo nošenje teškog križa pratila je masa razjarenih ljudi. Pratila ga je njegova majka Blažena Djevica Marija. Što se događalo u duši tih ljudi? Je li bilo empatije, susosjećanja i želje pomoći Isusu na tome putu prema smrti na Kalvariji? Molitva Križnog puta ističe dvoje ljudi – Veroniku i Šimuna Cirenca – kao one koji su pomogli Isusu.

Veronika mu je pružila rubac da obriše svoje ispljuvano i krvlju natopljeno lice. Šimun mu je pomogao nositi križ. Kakve li patnje i poniženja? Nositi sam križ na koji će biti okrutno raspet. U našemu narodu ima onih koji su prošli slično kao Isus. Osuđeni su od sudaca iz vlastitog naroda. Tamnovali su zbog verbalnog delikta ili zato što ih se u ime Partije držalo opasnim “neprijateljima socijalističkog društva”. Povijest istih groznih patnja ponavlja se kroz povijest ljudskoga roda. Korizma je prilika da molimo za sve uznike koji su prošli kroz konc-logor na Golom otoku. Ali ne zaboravimo moliti i za njihove “suce i zlostavljače”. Sjetimo se mnogih Hrvata u molitvi Križnog puta koji su u Domovinskom ratu poginuli braneći svoju domovinu ili bili zarobljeni od srpske vojske. A mnogi su tamnovali u logorima u Srbiji. Znam jednog Vukovarca koji je danas stopostotni invalid od teških batina koje su mu nanijeli Srbi u logoru Stajićevo.

Kako čovjek prema čovjeku može biti tako okrutan? “Homo homini lupus”, “Čovjek je čovjeku vuk”. Zašto? Zar svi ti mučitelji, na kojoj god strani bili, nisu svjesni da smo svi djeca Božja, bili to katolici, pravoslavni ili muslimani? Korizma je vrijeme otrježnjenja od činjenja svakog zla. Ona nudi molitvu Križnog puta kao okvir onoga što je sve čovjek čovjeku kadar u smislu zla učiniti, ali i onoga koliko je čovjek po primjeru Isusa Krista spreman podnjeti za čovjeka, za domovinu, za spasenje. Progonitelji i mučitelji raznih boja i nacija tijekom povijesti hrvatskog naroda činili su velika zla pojedincima i obiteljima. Pitam se što će oni reći kada se susretnu licem u lice s Isusom Kristom? Što će reći suci kada se susretnu s Isusom, koji su sudili po nalogu političkih moćnika, a ne po svojoj savijesti.

Jedan od uznika na Golom otoku bio je mladi Krašićanac gospodin Božo Ćuk. Bio je posljednji zatvorenik zloglasnog logora Goli otok. Ono što on progovara u razgovoru jest ona loša strana socijalizma i partijskog jednoumlja. Nažalost takvi suci i razni drugi progonitelji i danas imaju moć u hrvatskoj politici. Zašto? Zato što nije provedena lustracija. Sve takve nepravedne suce, koji nisu sudili po svojoj savijesti, trebalo bi udaljiti iz sudstva. Nije to osveta! Oni bi sami trebali odstupiti. Bio ti to njihov moralni čin, jer su ideološkim očima sudili, fizički i psihički uništavali tuđe živote i njihove obitelji. Provedimo napokon ono što je normalno u svim bivšim socijalističkim državama – lustraciju. Ne zbog osvete, nego zbog istine. To je moralno pitanje. U ime koga je ljudima suđeno zato što su pjevali domoljubne pjesme?

Dragi čitatelji, pozovimo aktualnu vlast da provede lustraciju. Da znamo zašto je Hrvat Hrvatu “montirao sudski proces”. Ako znamo tko je montirao sudski proces Isusu, zašto ne bismo smjeli znati za mnoge montirane procese u “bajkovitom” socijalizmu?

POSLJEDNJI ZATVORENIK ZLOGLASNOG GOLOG OTOKA

Gospodine Božo! Reci nam nešto o sebi, o svome djetinjstvu, obitelji u kojoj si odrastao? Kakvo je bilo tvoje djetinstvo u Krašiću?

Ja sam Božidar Ćuk iz Krašića, po zanimanju soboslikar. Djetinjstvo sam proživio kao i sva ostala djeca na selu. Roditelji su mi bili poljoprivrednici, radili su mukotrpno da bi nas četvero djece prehranili. Već u osnovnoj školi susreo sam se sa zvijezdom petokrakom, jer mi je obitelj bila obilježena kao državni neprijatelj. S devet godina prvi sam puta odveden u “milicijsku” stanicu zbog izmišljenih krađa u školi – da bi optužili moga oca radeći pretres u obiteljskoj kući tražeći oružje. Iz “milicijske” stanice u Jastrebarskom, gdje sam bio u pritvoru s devet godina, dok ne priznam gdje tata drži oružje, kako nisam znao ni o kakvom oružju, istjerali su me u 1 sat u noći da idem sam kući. Pješice, po najvećem nevremenu, išao sam iz Jastrebarskog prema Krašiću, petnaest kilometara. Bilo je to 1971. godine.

Još nisi stekao pravu muževnu životnu dob a već si bio suočen s teškim patnjama policijskih ispitivanja. Za što si osuđen? Kako je glasila završna sudska presuda po kojoj si morao ići na Goli otok?

Bio sam kao mladić stalno proganjan od “milicije”, gdje sam ih više puta i ja namjerno provocirao pjevajući po zabavama hrvatske pjesme USTANI BANE i OJ TI VILO VELEBITA. Odslužio sam JNA u kaznenoj kasarni Raška, Južna Srbija, gdje sam također bio stalno zatvaran po tri dana. Kad sam se vratio iz vojske, pun prkosa i inata, napisao sam parolu u centru Krašića ŽIVJELA HRVATSKA i ŽIVIO 10.TRAVNJA, s nepunih dvadeset godina.

“Milicija” je ušla u moju kuću znajući da sam to ja pisao, što sam i priznao. Kako sam u mladosti stalno bio proganjan nevin, odlučio sam se za taj potez da budem napokon zbilja nešto kriv. Jako su me tukli i tražili od mene da priznam tko me nagovorio i tko je bio sa mnom. Bio sam sam i nisam nikoga teretio. Pod istragom u Petrinjskoj slomili su mi sva rebra i oštetili bubrege, na kojima i dan danas imam posljedice. Presuda je glasila NEPRIJATELJ koji je sa svojim činom rušio ustavni poredak Jugoslavije, radničku klasu, šireći vjersku i nacionalnu mržnju. MISLIO je raditi diverzije rušeći društvene objekte, mostove, crkve i druge objekte. Presuda je glasila pet i pol godina Golog otoka.

Kako su to prihvatili tvoji u obitelji, brat, svećenik Franjo, mladi u Krašiću s kojima si se družio? Tko ti je u tome vremenu i vremenu tamnovanja bio “Šimun Cirenac ili Veronika”?

Bilo je to teško vrijeme za moju obitelj. Većina njih bila je uhapšena, ispitivana i puštena, među njima i moj brat Franjo. Općenito, u Krašiću je zavladao strah i svi su izbjegavali moju obitelj u širokom luku bojeći se da bi mogli stradati. Nažalost, za vrijeme moga tamnovanja bilo je malo ili nitko nije bio “Šimun Cirenac ili Veronika”, osim vlastite obitelji – oca, majke, sestre i braće.

Opiši nam prve uzničke dane na Golom otoku. Kako je izgledao jedan radni dan i tjedan na Golom otoku? Što ste radili tijekom jednog dana i tjedna?

Kalvarija tek počinje na Golom otoku. Umjesto radne skupine, zatvorili su me na 102. odjel, u samice i izolacije, gdje sam proveo trinaest mjeseci u prostoriji 2×3 m. Računajući devet mjeseci pritvora, u Petrinjskoj sam proveo dvadeset dva mjeseca, među četiri zida. Cilj Sotone bio je uništiti me psihički i fizički, ali nije uspio jer sam u sebi imao VJERU I BOGA.

Kada sam pušten iz samice radio sam na kamenolomu i u tokarskoj radionici po dvije smjene, samo da izbjegnem kriminalce i ubojice koji su sa mnom robijali.

Što ti je bilo najteže na Golom otoku? Jesi li brojio dane, tjedne i godine do izlaska iz toga užasnog logora?

Najteže mi je bilo što sam ostao sam. U to vrijeme na neki način čovijek zaboravi na mjesto i vrijeme gdje se nalazi, jednostavno „otupi“. Dane sam brojio one posljednje, mjesec dana prije izlaska.

Prisjećaš li se ipak nečeg lijepog na Golom otoku što ti je davalo nadu i životni optimizam?

Nešto lijepo ne postoji na Golom otoku da bi mi ostalo u sjećanju. Imao sam nadu, volju koju mi je podario sam Gospodin Bog da izdržim, da ostanem normalan i da se vratim kući donekle zdrav.

Kako je izgledao vaš zatvorenički Božić, proslava Nove godine, Uskrs? Jesu li vaši “čuvari” tih dana imali empatije, suosjećanja s vama kojima je bilo teško?

Ovo me pitanje nasmijalo. Umjesto Božića slavio se Dan Republike, kada smo dobili bolju hranu i obvezno gledali partizanske filmove. Ja sam napisao iza zgrade u zatvoreničkom naselju “Sretan Božić”. Zbog toga su svi zatvorenici bili kažnjeni tako što nisu zajedno sa mnom tri dana smjeli izići iz zgrade. Čuvari su bili 99% Srbi, pravoslavne vjeroispovjesti, koji su itekako proslavili svoj pravoslavni Božić, 7. 1., pucajući iz vatrenog oružja.

Jesi li na Golom otoku stekao nekog novog prijatelja ili ste bili u strahu otkrivati sebe, svoje emocije i razmišljanja drugim zatvorenicima?

U moje vrijeme, kao stariji punoljetnik nisam imao prijatelja, nisam ni mogao jer su me i ondje izbjegavali zbog moga djela, čak i mrzili, po želji zatvorskih čuvara fizički napadali. Kako gledaš danas, unatrag, na to vrijeme provedeno u logoru Goli otok? Kada bi se sreo sa sucem koji ti je izrekao presudu da ideš na Goli otok, što bi mu rekao? To je jedan ružan san. Kada razmišljam o tome što sam sve prošao, na kraju dolazim do zaključka da je to bio neki drugi Božo.

Moji mučitelji i sam sudac napredovali su i unaprijeđeni su u novoj Hrvatskoj, tako da je moj sudac Josip Golub postao predsjednik Vrhovnog suda, a udbaši iz Petrinjske još i danas rade. Sa svojim sucem susreo sam se jednom u Zagrebu i upitao sam ga poznaje li me. Na to mi je odgovorio: “Ne”. Na to sam rekao: “Ja sam vam onaj Ćuk kojega ste vi pet i pola puta “kljucnuli kljunom po glavi”. Okrenuo se začuđeno, pogledao me i brzim se korakom udaljio.

Na koga si najviše mislio, za koga si molio provodeći uzničke dane dugotrajne izolacije od svijeta u tom strašnom logoru?

Molio sam Boga da spriječi moje mučitelje, da me manje tuku, a jako su me tukli na Golom otoku u samici. Molio sam Boga da mi omogući da stvorim svoju obitelj jednog dana kad dođem kući. Najviše sam mislio na svoje roditelje, sestru Anu, brata Franju i brata Stanislava.

Koja je tvoja poruka za sve one koji na bilo koji način pate u naše vrijeme?

Jednostavno i teško pitanje. Jednostavno za vjernika, a teško za nevjernika. Širite ljubav, oprost, vjeru, i naći ćete SPASENJE.

Autor: Vlč. Vladimir Trkmić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.