Kristijan Kro
Kristijan Kro

DVIJE GODINE BEZ ‘SESTRE PO ORUŽJU’: HOS-ovka koja je svojim ratovanjem posramila mnoge muškarce…

Autor: Snježana Vučković

Prošle su dvije godine od tragične smrti heroine HOS-a - Vijolete Antolić - Vicky. Međutim, za svoje suborce i sve one koji su je poznavali, Vicky živi i dalje...

Vukovarska heroina i ratnica Vijoleta Antolić prije točno dvije godine poginula je u prometnoj nesreći u Miševečkoj ulici nedaleko od zagrebačke toplane. Tada je ova vijest s užasom dočekana među svim braniteljima Vukovara, posebno HOS-a kojem je pripadala do zadnjeg dana. Odlazak Vicky, kako su je od milja zvali, potpuno ih je shrvao jer, kako kažu, život je nije štedio.

Vijoleta je bila žena, majka, prijateljica i braniteljica koja je te krvave vukovarske ’91. donijela najtežu odluku u životu – ostavila je svoju obitelj uključujući i trogodišnjeg sina i priključila se obrani svog grada. Vijoleta je u intervjuu nedugo prije svoje smrti pokušala objasniti svoju odluku, pa se tako od nje doznalo kako nije mogla podnijeti činjenicu da pucaju po njoj i sinu s kojim bježi u sklonište:

“Pucali su i po drugim ženama s djecom. Ja sam jednostavno shvatila da moram braniti i tu tuđu djecu, kao i grad koji se raspadao”, objašnjavala je s teškoćom Vicky koja je tom prilikom kazala da je odluku ostanka u Vukovaru do samog kraja puno lakše donijela:

“Kamo sam trebala otići? Tuga zbog pada grada komešala se s tugom zbog, ne znam kako to reći osim izdaje… Tri mjeseca naivno smo se nadali pomoći, uvjeravali sami sebe kako stiže pojačanje, hrana i lijekovi. A onda su nam još u Vukovar, grad smrti, vratili djecu i žene koji su bili poslani na sigurno”, iskreno je svjedočila pokojna Vijoleta koja je nakon svega završila u logoru u kojoj je, kažu njeni suborci, bila zvjerski mučena.

Pripadnici HOS-, članovi Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, Tigrovi, pripadnici specijalne policije i mnogi drugi odmah su po vijesti o smrti Viky stigli u Zagreb. Atmosfera u kojoj smo ih tada zatekli varirala je između mučne, tjeskobne, ali na trenutke i uzvišene. Zapovjednik HOS-a o Vijoleti je pričao na gotovo poetski način:

– Rat, logor, patnja… Ogroman križ koji joj je bio natovaren na leđa nosila je s lakoćom, barem je nama tako izgledalo. Vicky je bila srce koje hoda. Nepravde u ratu, a i nakon njega, učinile su da njena fizička prisutnost gotovo potpuno nestane, kao da je lebdila, kao da je tijelom već odavno otišla… Ja znam da je ona na boljem mjestu i da se priključila vojsci anđela. Iako, u ovom trenutku, to mi je slaba utjeha – kroz suze nam kazuje čovjek kojem je, kako kaže, bila čast imati u svojim redovima osobu poput Vicky.

Svi su željeli nešto kazati o Vijoleti koju nazivaju svojom sestrom po oružju. Damir Markuš Kutina nakon njene smrti objasnio nam je zašto se Vijoleta izdvajala od drugih braniteljica:

– Bila je jedina žena u HOS-u. Ali, kakva žena… Došla je i rekla da je ostavila dijete jer mora pomoći gradu. Sjećam se, dodala je i kako nema novaca da si kupi oružje pa smo joj dali “rumnunjku”. Kad pričamo o Viky, pričamo o ženi u ratu koja se borila tako da bi posramila 99,9 posto muškaraca. Ostala je do zadnjeg trenutka, a mogla je sa sinom otići na sigurno. Preživjela je surov rat i batinjanje u logoru, ali nikada nije bila ogorčena. Kao da ju je sve to učinilo boljom osobom, kao da je spoznala nešto što većina nas nije. Istinski nas je voljela, zvala braćom, ljubila, tješila… I onda joj se ovo dogodilo. Ne znam je li veći trag ostavila u ratu ili u miru – dijelio je s nama ožalošćeni Kutina.

– Molim vas, neizostavno napišite da Vicky nikada nije napuštala liniju niti je linija na kojoj je ona bila ikada “procurila”. Napišite i da smo joj se mi, muškarci, neskriveno divili – dodao je Igor Široki koji je kao 18-godišnjak otišao u HOS, a za kojeg njegovi suborci kažu da je “iako klinac, bio jedan od najboljih snajperista”.

Enver Arnautović, poznat kao vukovarski dječak-ratnik, jasno naglašava Vijoletinu ulogu u ratu, miru, ali i u njegovom životu:

– Ja ne stavljam svakoga u zvijezde, ali Vicky je među zvijezdama. I to ne zato što je ona to željela, ona je jednostavno bila preskromna za to. Ali, mi koji je znamo, svjesni smo njene veličine. Veličine jedne žene koja je mogla birati i koja je, dok su mnogi “muškarci” dezertirali bila postavljana na najteže linije. I sve je izdržala… I rat, krv, miris baruta, suze svog trogodišnjeg sina kojeg gleda kroz prozor dok je muče, nepravde nakon rata… Bila je prisutna na svim, ali svim prosvjedima vezanim za branitelje, na svim sastancima, činila je sve za svoju “braću po oružju”. Siguran sam da to čini i dalje odozgora… Siguran sam da je u vojsci anđela i opet među prvima – emotivno je kazao Arnautović.

Autor: Snježana Vučković

ZADNJE VIJESTI