Pixabay
Pixabay

‘DUH’ MRTVOG RATNIKA PRIŠAPNUO SUBORCU: ‘Nisi dao da me spuste u grob, ali… Ostavio sam ti pismo’

Autor: S.V.

Potresna priča o jednom ratnom prijateljstvu surovo prekinutim samoubojstvom. Što je duh branitelja poručio svom suborcu?

“Osjeća duša, došao je taj trenutak! Pred njom je velik put, onaj zadnji, onaj zadnji ovozemaljski. Veliki je strah i nemirna je duša moja. Trenutak je tu, kuca, ali duša nije spremna? Nije to strah što mora otići, već strah iz razloga što zna kamo ide. Zna duša kamo ide otuda i nemir! Ide duh moj onoj duši, duši ratnika! Ide teška koraka… neće noge, ide spuštene glave, nema snage pogledati u oči. Ide bez riječi koju bi morala izreći, usta prazna, suha. Ide jadna, ide bijedna, prazna i posramljena! Jer pitat će duša ratnika što si radio, pitat će tisuće pitanja na koja mora dati odgovore a ona ima samo jedan odgovor, nisam!

Znaš kako smo u rat došli, reći će duh ratnika, ni poznavali se nismo. Svejedno, bili smo spremni dati život jedan za drugoga. Sjećaš li se one zasjede četničke kada ste vas petorica ostali odsječeni s nikakvim šansama suprotstaviti se trostruko brojnijoj bagri!? Tko je ostao uz vas, tko nije pobjegao, tko je napravio suludi potez i došao četnicima odonud od kuda su mogli samo sanjati! Pita duh ratnika, ja šutim!

Znaš li kako sam te tješio kada danima nisi znao što je s tvojim najmilijima?! Nisam ti dao da gubiš nadu! Kako sam s tobom suze lio kada su ti javili da su ih četnici poklali na kućnom pragu samo zato jer je tvoj komšija rekao da si ti u hrvatskoj vojsci. Sjeti se kako sam te hrabrio i govorio nemoj mrziti, to ćete ubiti, slomiti. Znaš da sam ti govorio budi ponosan na njih, pogotovo na svog malog brata koji nije ni znao što je to život a kamoli mržnja. Sjeti se kako sam ti pištolj iz ruke uzeo jer si rekao čemu meni života bez mojih najmilijih. Sjeti se…

Sjeti se onih dana svoje samoće i tuge i želje da odeš nekamo a nisi ni sam znao kuda. Samo si htio pobjeći.

Izdržao si, ojačao si mada znam da si u duši krio svu tugu. Dijelio sam sve tvoje tuge, izvlačio iz tebe, osmijeh barem onaj kiseli! Sjeti se noći u alkoholu ubijenih i sjeti se kako sam bio slab na taj jebeni alkohol. Nakon dvije pive bio sam gotov ali nisam odustajao, nisam zbog tebe. Znao sam da ćeš drugi dan se smijati mojim mukama a to je meni bio cilj. Tvoj osmjeh. Samo te je osmjeh vraćao u život ma kakav god okrutan bio.

Sjeti se onog dana, dan ponosa i slave i kako nas je narod dočekao na trgu. Da, rekao si čemu se imam radovati kada nemam ni kuće ni obitelji. No moraš priznati da si ostao bez teksta i da si bio ponosan kada su se pojavili svi tvoji rođaci vikali i vrištali od sreće … eno našeg Josipa… Plakali smo od sreće ti i ja. Vidio sam u tebi onaj osjećaj, onaj, kao da grliš svog malog brata, svoju majku i svog oca. Nismo znali jesu li to suze radosnice ili sjećanje na one kojih nema. Smijali smo, plakali smo. Srce je bilo veliko, veliko kao Velebit.

Sjeti se mog sprovoda na kojem si lupao glavom o zid i vikao iz sveg glasa, zašto Ivane, zašto si digao ruku na sebe, zašto? Nisi dao da me spuste u grob, jer ti se nisam povjerio kada mi je bilo najteže, onako kako si se ti meni povjerio. Vikao si i zaklinjao sudbinu i govorio: “Mene si vukao kroz život, dizao me kada mi je bilo najteže a ti sad ode bez pozdrava”.

Znam da nećeš htjeti čuti ali nisam te htio opteretiti jer ipak si ti izgubio u ratu svoje najmilije, sve. Ja sam svoje davno prije rata odžalovao, i oca i mater. Otišao sam onako u tišini, ali ostavio sam ti pismo i njemu ti sve piše. Na stotine puta napisao sam ti oprosti mi, oprosti mi, oprosti mi. Gledao sam tu svu tugu i jad kojim narod živi a to nisam želio kada sam u rat krenuo. Znam, da sam ti se povjerio kao ti meni još bi sjedili zajedno na kavi. Digao bi ti mene isto kako sam ja tebe. Ipak nisam mogao. Slomilo me.

Nisam niti u snu mogao zamisliti da će danas licitirati sa žrtvama. Nisam niti u snu mogao zamisliti da će žrtva biti upitna. Slomilo me.

Zato sam tebi i svim našim prijateljima i suborcima ostavio da svojim radom nastavite našu borbu.

Morali ste perom, riječju, koracima nastaviti ono što mi nismo završili. Morali ste puno toga napraviti, ali niste.

Morali ste biti glasniji, vikati iz sveg grla onako, sjećaš se, kako smo ja i ti vikali na trgu u dane ponosa i slave.

Morali ste, ali niste.

Vidi moja duša da nema odgovora osim nisam, nisam, nisam i veli: neka meni još ovog ovozemaljskog života sa svim mojim strahovima i svim neimanjima odgovora.

Možda se i probudim iz sna i glasno viknem, da mi glasnice puknu – DOSTA!  Ostavite duh ratnika u miru Božjem, neka odmara dao je sve Domovini i Bogu i nemate pravo buditi ga.”

Željko Galović

Autor: S.V.

ZADNJE VIJESTI