Slavko Midzor/PIXSELL

ČETNICI MU UBILI OBA BRATA: Roditelji su umrli čekajući istinu o sinu!

Autor: 24sata

Napad na Baranju je 1991. godine bio sa svih strana. Početkom rujna navedene godine granate su padale, branitelje su od smrti dijelila obična vrata. Ovo je početak tužne priče Šandroa Šileša iz baranjskog Bilja. On je, naime, s braćom Janošem i Tiborom držao jedan položaj, a onda su pobjegli u bratov podrum. Trećeg rujna 1991. godine Šandor je posljednji put vidio svog brata Tibora. Brata koji je prilikom premještanja Tibor je ranjen u ruku.

– Uletjeli smo u podrum, krvario je, a mi nismo imali ni zavoja ni ništa da mu to zavijemo. U tom smo podrumu bili do 17 sati. Plan je bio izdržati do noći, a onda u proboj. Bili smo u svom selu, znali smo svaki ugao, sva polja, i bili smo sigurni da ćemo se u okrilju mraka izvući iz sela živi i zdravi. No oko 17 sati kroz selo su počeli prolaziti četnici i s njima vozila hitne pomoći. Netko je vikao da izađu na ulicu svi koji su ranjeni. Tibor, uplašen i u šoku od gubitka krvi, istrčao je i predao se. U tom trenutku naš plan o bijegu pao je u vodu. Okružili su nas, bacili smo oružje i odveli su nas kojekuda – s mukom se prisjeća Šandor za 24sata.

Tibor je 26 godina kasnije jedan od dvoje ljudi iz Baranje koji se još vode kao nestali. Tijelo najstarijeg brata Janoša do prije nekoliko godina se vodilo kao nestalo.  Obitelj Šileš bili su mađarska manjina, ali to nikad nikome nije smetalo. Sva tri brata završila su u logorima.

Naime, braća su razdvojena nakon što su ih četnici razoružali. Vozilom hitne Šandor i Tibor odvezeni su u Dardu, gdje su ozlijeđenog brata previli, a Janoš i dvojica susjeda iz Bilja odvedeni su u policijsku postaju, gdje su se kasnije toga dana još jednom i vidjeli. Šandor je bio rezervni policajac i njega su odvojili te istu večer prebacili su Srbiju, s namjerom da ga pošalju u neki od logora, dok su dvojicu braće zadržali u Baranji. Od tada se više nikad nisu vidjeli ni čuli.

– Darda je tad bila četničko leglo. Siguran sam da su braću tukli i mučili. Pogotovo zato što su ih svi tamo znali jer su godinama radili s tim istim ljudima, koji kasnije nisu imali ni malo ljudskosti u sebi. Čuli smo, tijekom godina, da su braća još jedno vrijeme bila u Baranji, vjerojatno zatočeni. Služili su im kao radna snaga. Vjerojatno je, kako postoje neka svjedočanstva, ta grupa zarobljenih u Baranji trebala biti prebačena u Dalj na dogovorenu razmjenu. Neki su razmijenjeni, a neki ubijeni. Prva grupa zarobljenika ubijena je 25. na 26. rujna 1991. a druga je ubijena 6. ili 7. listopada. U jednoj od te dvije grupe bila su moja braća. Čuli smo da je autobus u kojemu je bio Tibor vozio neki četnik iz Borova Sela koji je krenuo njih voziti na razmjenu, ali je, došavši u svoje selo, čuo da mu je ubijen brat, pa je sve ljude iz autobusa istjerao i svi su taj isti dan ubijeni – kaže Šandor, koji se sve ove godine sam brinuo o mami Margiti i tati Janošu, dok oboje nisu umrli, čekajući da im se sinovi vrate. Margita se svaki dan molila za sinove. Sama je pokušavala doznati istinu o njima i redovito išla na sastanke obitelji nestalih.

– Jednom smo se vozili kroz selo i ugledala je čovjeka za kojeg se znalo da je bio veza srpskoj teritorijalnoj obrani. Izašla je iz auta i zamolila da joj kaže zna li gdje su njeni sinovi. Samo je šutio spuštene glave. Nakon nekoliko dana se ubio. Valjda od krivnje – kaže Šandor. U noći kad je umirala, mama Margita rekla je Šandoru: ‘Bio mi je Tibor, pozvao me je da dođem. Idem, sine’. I sklopila je oči. Molitve da se pronađu kosti i njenog drugog sina nisu bile uslišene. S osmijehom na licu pridružila mu se u vječnosti.

 

Autor: 24sata