Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

‘Čekala ga je slava, ali on je izabrao oružje i obranu svog doma …’

Autor: Snježana Vučković

'Ja sam ’46. godište i svašta sam prošao. Ipak, taj rat koji nam se dogodio, obilježio je naše živote više nego išta do tada. Moj osobito, jer je moj 19-godišnji sin Zoran iskrvario na vukovarskoj ulici i ja sam ga zauvijek izgubio', kaže Petar Čikotić, koji se prisjeća i kako se odmah s počecima nevolja u Vukovaru priključio Merčepovcima

Petar Čikotić se obrani Vukovara priključio od prvoga dana. Svoju priču podijelio je s nama dok je šetao gradom herojem za kojeg tvrdi da je prelijep. Međutim, nije uvijek bilo tako…

“Ja sam ’46. godište i svašta sam prošao. Ipak, taj rat koji nam se dogodio, obilježio je naše živote više nego išta do tada. Moj osobito, jer je moj 19-godišnji sin Zoran iskrvario na vukovarskoj ulici i ja sam ga zauvijek izgubio”, kaže Čikotić, koji se prisjeća i kako se odmah s počecima nevolja u Vukovaru priključio Merčepovcima.

“Moram li opisivati kako je izgledao rat u Vukovaru? Rekao bih da moram, jer mi se čini da niti nakon dva desetljeća mnogi nisu svjesni pakla koji se tamo događao… U svakom slučaju, kad sam stupio u ZNG-e, priključio se i moj sin. Ja moram biti iskren i kazati da sam učinio sve da ga u tome spriječim. Bio je vrhunski sportaš, košarkaš pred kojim je bila karijera. Ma, bio je divan dečko. Želio sam ga maknuti negdje, bilo gdje, u Njemačku… Mislio sam, ako već ja ratujem i riskiram glavu, neka barem on preživi. Ali, on se jednostavno nije dao”, sjeća se nesretni otac Petar. Iako ga je uspješno skrivao od odlaska u JNA za što je dobio poziv, u obrani njihova rodnoga grada nije ga uspio spriječiti.

Ljut na Hrvatsku i Vukovar

“Ja sam 16. rujna teško ranjen u trbuh i u plahti prevezen u Zagreb, gdje su me na Rebru tri mjeseca pokušavali zakrpati. Uslijedio je oporavak u toplicama, kada me zatekla vijest o smrti mog sina. Poginuo je 18. studenoga, na dan pada grada. Umro je u borbi… Pao je na cestu pokošen granatom kod pravoslavne crkve. Geler mu je raznio nogu, ali nije ostavljao pušku. Pucao je i štitio dečke koji su se izvlačili, sve dok nije iskrvario. Nađen je naknadno u jednoj grobnici. Išli smo ga identificirati”, s tugom priča Petar Čikotić koji danas, kao 70-postotni invalid, šeta ulicama Vukovara, istim onima po kojima je s puškom trčao njegov pokojni sin.

“Boli, naravno da boli što današnja djeca ne znaju da su za njih ginula neka druga djeca. Nemojte izdvajati moga sina… Znate koliko je takvih heroja diljem Hrvatske? Ne razumijem, zar ih se sramimo? Moja supruga i ja osjećamo samo ponos. Tugu i ponos istodobno. Moj Zoran sahranjen je na Sv. Antuna i njegova majka i ja smo svake nedjelje na groblju. Nijemo stojimo i gledamo. Ja sam ga vidio kao proslavljenog košarkaša, a on je duboko pod zemljom. Teško je…”, tuguje Petar.

Ne krije da ga ljuti današnja slika Hrvatske i Vukovara. Pita se, je li sve vrijedilo i beskrajno se ljuti na uvođenje ćirilice u njegov grad:




“Ne da mislim kako sad nije vrijeme za ćirilicu u Vukovaru. Mislim da nikad nije vrijeme za to. Ćirilica je doslovno ubijala moje sugrađane i branitelje. I na čahuri granate koja je ubila mog sina pisalo je ćiriličnim slovima. Ćirilica je ubila ovaj grad i taman kad smo ga počeli graditi i oživljavati, pojavila se opet. Smatram da je to namjerno, nekome paše nered u Vukovaru. I da se razumijemo, uopće ne mislim da na tome inzistiraju susjedi Srbi. Njima je dobro i ovako, smatram da žive i bolje od nas. Ćirilicu nam uvaljuju njihovi predstavnici i političari. Smatram, dakle, da lokalni Srbi nisu krivci za to, iako, ne mogu ne primijetiti kako je grad pun onih koji su tada bili na drugoj strani. Najnormalnije rade i žive, kao da se ništa nije dogodilo. A ja i moja supruga smo osuđeni dovijeka živjeti u tuzi zbog Zoranove pogibije”, završio je svoju ispovijest vukovarski branitelj, ratni vojni invalid i otac mladoga heroja koji je štitio svoje suborce, doslovno, do zadnje kapi krvi.

Pjesma za Zorana…

O Zoranu postoji i pjesma koju je napisao njegov suborac i uz svijeću je ostavio na njegovu grobu:




Kako si mi, dragi prijatelju moj
Zaboravljen pod blatnim slavonskim poljem
Da li još uvijek negdje biješ boj
Ili si možda u nekom svijetu boljem.

Sjećaš li se, dragi prijatelju moj
Maturalnog plesa osamdesetdevete
Posljednji trenuci razuma zdravog
Dok nisu zavladale laži i klevete.

Za djevojke smišljali smo razne priče
Kleli se nebu u bile i plave
Slušali Haustor, Pušenje i Azru
Pozitivnim mislima punili glave.

Kako smo bili puni života
Pred nama cijeli bio je svijet
Mislili smo zaustaviti neće nas ništa
A onda su nam krila skinuli pred let.

Pjesme, filmove i romane
Zamijeniše neke parole i govori
Kafiće, igrališta i školske klupe
Srušene kuće, puške i rovovi.

Pamtiš li rastanak one noći
18. 11. na kalendaru
Ja sam razmijenjen, a tebe su našli
Mnogo godina kasnije u nekom bunaru.

Boli li te prijevara, prijatelju moj
Prvi smo išli kad su nas zvali
A sada više ne pitaju za nas
Tek možda pred izbore netko nas hvali.

Padne li ti na pamet, prijatelju moj
Kako je trebalo biti sada
Naša su djeca trebala trčati
Obalom Dunava, istim onim ulicama grada.

Ne dolazim često, prijatelju moj
Jer sva sjećanja odmah mi se vrate
I na licima ljudi ne vidim osmijeh
Vrijeme ovdje stoji, svi još uvijek pate.

Tužna je istina, prijatelju moj
Boli jače neko ikoja rana
Na kojem god sada bili svijetu
Svi smo mi umrli toga dana.

Valja mi poći, prijatelju moj
Na grobu ti ostavljam pjesmu i svijeću
Ne zamjeri ako više se ne vratim
Jer misliti na tebe prestati neću.

Photo: Davor Javorovic/PIXSELL
Photo: Davor Javorovic/PIXSELL

Autor:Snježana Vučković
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.