screenshoot

BROJ UBIJENIH KAO U LIBANONU: Zašto su Srbi ubijali ratne reportere na Banovini?

Autor: Snježana Vučković

Na poticaj Hrvatskog novinarskog društva (HND), u Petrinji je u utorak otkriveno spomen-obilježje francuskom novinaru Pierreu Blanchetu, koji je tamo poginuo prije 26 godina, u vrijeme Domovinskoga rata.

Ovaj francuski novinar samo je jedan u nizu medijskih djelatnika stradalih u Domovinskom ratu, a malo podrobnije o tome na jednom od skupova te tematike govorio je umirovljeni pukovnik, Ivica Pandža – Orkan. Njegovo dojmljivo predavanje na temu „Stradavanje novinara na Banovini – Pucanj u istinu o Domovinsko ratu” podastrlo je niz nepoznatih činjenica o okolnostima pod kojima su ubijani novinari, reporteri i izvjestitelji.

„Stradanje novinara na Banovini u Domovinskom ratu u vremenu 1990. – 1991. najveće je stradanje novinara u Domovinskom ratu u RH, te se po broju ubijenih može usporediti s Libanonom i Nikaragvom”, izjavio je Orkan.

Evo podataka o ubijenim novinarima:

Egon Scotland

Rođen 7. 10. 1948. godine u Hagenu (SR Njemačka), iskusni novinar, zaposlen u Munchenu u novinama Zi Deutsche Zeitungen.

Dana 26. 7. 1991. godine kao suvozač u vozilu marke BMW njemačkih registarskih oznaka tamno plave boje sa jasno istaknutom oznakom press, kojim je upravljao Piter Wist, radio reporter hamburškog RSH-a uputili su se iz zagrebačkog hotela Intercontinental na novinarski zadatak u Glinu u kojoj su vođene borbe postrojbe JNA, specijalaca iz Knina koje je osobno predvodio kapetan Dragan i malobrojnih hrvatskih branitelja. U selu Prekopa oko 19 sati upozoreni su od strane hrvatske policije da ulazak u Glinu iz pravca Petrinje nije siguran. Želja Egona i Pitera u obavljanju novinarskog posla bila je jača od upozorenja, te su nastavili vožnju jukinačkom ulicom u pravcu centra Gline. Srpski pobunjenici u 19:15 sati otvaraju vatru na njihovo vozilo i kod kućnog broja 87 teško ranjavaju Egona u predio donjeg dijela trbuha. Na istom mjestu zatekli su se i hrvatski novinar Senad Pašić sa svojim fotografom, više novinarskih ekipa, te novinar američke agencije UPI. Senad Pašić i njemački novinar Piter Wist odvoze teško ranjenog Egona u Petrinju, a iz Petrinje ranjeni Egon prebačen je u sisačku bolnicu u kojoj umire.

Egon Scotland bio je prvi poginuli novinar u Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Njegova smrt potaknula je njegove kolege novinare u Njemačkoj da osnuju organizaciju Novinari pomažu novinarima koja je kasnije prerasla u ogranak Reportera bez granica, a Bavarski regionalni parlament na svojoj sjednici odao je počast poginulom Egonu Scotlandu.

Gordan Lederer

Rođen 21. 4. 1958. godine u Zagrebu, hrvatski fotograf i tv snimatelj HTV-a, poznat po mnogim reportažama iz Domovinskog rata od kojih je najpoznatija Banijska ratna praskozorja.

Dana 10. 8. 1991. godine dok je s kamerom u ruci pratio hrvatske branitelje na brdu u selu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice, od strane srpskih pobunjenika teško je ranjen.

General JNA Andrija Rašeta iz tadašnje 5. vojne oblasti JNA u Zagrebu nije dozvolio let helikoptera kojim bi se teško ranjenog Gordana Lederera prebacilo u zagrebačku bolnicu, pa je okolnim putevima započeo višesatni transport teško ranjenog Gordana Lederera koji nažalost nije uspio, te je Gordan Lederer preminuo.

Dvojica djelatnika radio televizije srbije, novinar Vlado Mareš i snimatelj Veljko Đurović su neposredno iza teškog ranjavanja Gordana Lederera na brdu u selu Čukur napravili intervju sa Milanom Zorićem, srbinom iz kostajničkog sela Rosulje, koji je izjavio da je pucao u Gordana Lederera, ali ni ta izjava nije bila dovoljna da se pokrenu institucije hrvatske države i da se osudi počinitelja ovog mučkog ubojstva.

Viktor Nogin

Poznati ruski novinar državne radio televizije SSSR-a, zagrebački student hrvatskog jezika s ratnim iskustvom izvještavanja iz rata u Afganistanu. U svojstvu vozača vozila Opel Omega plave boje diplomatskih registarkih oznaka 010-A-155 označeno oznakom TV na prednjoj haubi, te istaknutom bijelom zastavom kod mjesta suvozača, s akreditacijama i srpskih i hrvatskih vlasti, zajedno sa:

Genadiyom Kurinnoy

rođenim 10. 5. 1950. godine u gradu Nikolaev u Ukrajini, gdje je njegov otac radio kao profesionalni vojnik. Onda se obitelj preselila u grad Orel (Orao u prijevodu), gdje je Genadyj pohađao školu, volio je fotografiju i filmove. Njegov prvi film bio je o eskadrili “Normandija-neman”. Dobitnik je nagrade na natjecanju amaterskih filmova. Godine 1967. Genadiy je upisao državni fakultet kinematografije. Nakon završetka radio je u studiu za distribuciju i proizvodnju filmova Belarusfilm. Godine 1976. počeo je raditi u studiu Ekran kronike za državnu televiziju.Godine 1978. upućen je raditi u Mozambik u dopisničkoj kući kao snimatelj kronike za državnu televiziju, a od 1984. godine radio je u Portugalu. U ljeto 1991. godine je bio upućen na rad u dopisništvo državne televizije SSSR-a u Beogradu.

Krenuli su 1. rujna 1991. godine autoputom iz Beograda u Zagreb. S autoputa su sišli u Novskoj i pravcem Jasenovac-Hrvatska Dubica-ušli u Hrvatsku Kostajnicu koja je u to vrijeme (11 dana prije pada grada) bila pod kontrolom hrvatskih snaga. U Hrvatskoj Kostajnici obavljali su svoj novinarski posao snimajući po gradu intervjue sa više osoba-hrvatskih civila, pripadnika ZNG-a i hrvatske policije. U svim razgovorima ispoljavali su želju da nastave putovanje iz Hrvatske Kostajnice prema Petrinji i dalje prema Zagrebu.Upozoreni od više osoba s kojima su razgovarali, da cesta Hrvatska Kostajnica-Petrinja nije sigurna za promet i da su na istoj mogući problemi s odmetničkim srpskim bandama, Viktor Nogin (bivši student hrvatskog jezika u Zagrebu) na dobrom hrvatskom jeziku je rekao: Nemojte se bojati, ja imam iskustvo iz afganistanskoga rata, vi Hrvati ste dobi ljudi, a srbi su naša braća.

U poslijepodnevnim satima Viktor Nogin i Genady Kurinnoy krenuli su iz Hrvatske Kostajnice cestom u pravcu Petrinje. Na cesti u selu Panjani srpski teroristi s postavljene barikade pucali su u vozilo kojim je upravljao novinar Viktor Nogin, dok je na zadnjem sjedalu vozila (zbog boljih mogućnosti snimanja) bio snimatelj Genady Kurinnoy.Nakon što je vozilo stalo, a vozilu prišli pripadnici srpskih paravojnih snaga, ranjeni Viktor Nogin je rekao: Ne pucajte, mi smo vaša braća. Ove riječi nisu imale odjeka, već je zapovjednik srpskih pobunjeničkih snaga viknuo: vi ste ustaški špijuni, paljba! Nakon što su Viktor i Genady ubijeni, srpski teroristi su opljačkali opremu iz vozila, te zapalili vozilo s leševima.Sutradan lokalni komandant bataljona, rezervni poručnik JNA Mirko Zebić naredio je srpskim pobunjenicima Zoranu Pralini i Željku Vraneševiću da olupinu s izgorjelim leševima sakrivaju što su isti i učinili, te olupinu sa izgorjelim leševima odvukli 3.5 km u dubinu teritorije koju su tada kontrolirali pobunjeni srbi.

Dana 12. rujna 1991. godine srpski teroristi okupirali su cijelo područje Hrvatske Kostajnice. Dio hrvatskih branitelja i civila završio je u logoru Manjača kod Banja Luke, dio u logoru Glina, stotinjak osoba uspjelo se probiti cestom Hrvatska Kostajnica do tada neokupirane Hrvatske Dubice i dalje.

Nastala je medijsko-diplomatsko obavještajno politička zavrzlama u kojoj su srpski teroristi za smrt Viktora Nogina i Genadya Kurinnoya optužili hrvatske snage, a tadašnja Hrvatska, još uvijek nepriznata država, teško se mogla braniti od ove monstruozne optužbe.

O svemu više saznao je deputat vrhovnog sovjeta, novinar i ratni prijatelj iz afganistanskog rata pokojnog Viktora Nogina, Vladimir Mukusev koji je u svojstvu čelnika parlamentarne istražne skupine koju je oformio tadašnji predsjednik Mihail Gorbačov, zajedno sa 2 pukovnika FSB-a i zamjenikom državnog tužitelja Rusije ustanovio istinu, te uz nepobitne dokaze izvijestio državne vlasti Rusije da ubojice dvojice ruskih novinara nisu hrvatske snage, već da su ubojstvo počinili pripadnici srpskih paravojnih snaga. Ova činjenica zbog ruskih interesa na ovim prostorima nikako nije odgovarala tadašnjim vlastima Rusije, a ne odgovara ni danas. Vladimir Mukusev od tadašnjih ruskih vlasti proglašen je za rušitelja ruskih nacionalnih interesa na ovim prostorima, a od kolega ruskih novinara optužen je da je lovac na senzacije. Sa svim ovim ni danas Vladimir Mukusev se ne miri, pa je stoga objavio knjigu Crna mapa, priča jedne novinarske istrage, a mi hrvatski branitelji smo 2011. godine na mjestu ubojstva u Panjanima za dvojicu hrabrih ruskih novinara podigli spomenik.

Počinitelji ovog zločina su i dalje na slobodi.

Pierre Blanchet

Rođen 1944. godine u Francuskoj, sin francuskog inžinjera, partizana, komandanta II tenkovske divizije koji je poginuo u iskrcavanju na Normandiju, a kojeg je nakon toga usvojio očev prijatelj Georges Buis. Godine 1969. sudionik je velikih socijalnih nemira u Francuskoj koji ga duboko potresaju pa Pierre Blanchet napušta sveučilište i odlazi u Grenoble gdje živi s radnicima, organizira i vodi jednu maorističku ćeliju. Tada je ozlijedio ruku na stroju u traktorskoj tvornici gdje se bio zaposlio, a nakon je radio u tvornici Peugeot gdje pokušava uskladiti izgled pariškog intelektualca, što on nikako ne želi biti, s radničkim idealom-što on nikako ne može postati. Radio je u više medija gdje je obrađivao socijalnu tematiku, ali ga njegov senzibilitet odvodi prema trećem svijetu antiimperijalizma koji ga dovodi do međunarodne politike.Nakon revolucije 1979. u Iranu koja kristalizira sva njegova nadanja, objavio je knjigu pod imenom: “Iran, revolucija u ime Boga”. Do rujna 1981. godine on uglavnom pokriva Afganistan i Iran, zatim se bavi ruskim, libijskim i ultraljevičarskim tetorizmom i sporedno poljskom problematikom. Odlazi u Južnu Afriku u Libanon, ali više Latinsku Ameriku, posebno Salvador. Nakon 1989. godine šalju ga u Istočnu Europu, posebno Poljsku, zatim u Siriju i Jordan za vrijeme Zaljevskoga rata.

Specijalni izvjestitelj francuskih medija, zajedno sa švicarskim novinarom Patrickom Gigantiom, osobnim vozilom nedaleko kasarne JNA u gradu Petrinja 19. rujna 1991. godine naletio na protutenkovsku minu. Tom prilikom Pierre Blanchet je poginuo, a Patrick Giganti je teško ranjen.

 

Autor: Snježana Vučković