Hrvat u sekundi postao viralan, izjednačio SDP i HDZ: ‘Ljudi, imate li zdrave oči, vidite li?’
BI LI FRLJIĆI DANAS UČINILI ISTO? Poznati glumac ’91.:’Pošaljite me tamo gdje je najgore… Dajte mi oružje’
Osim što našoj kinematografiji kronično nedostaje filmova a knjižnicama literature na temu Domovinskog rata, nedostatak empatije za ovaj period hrvatske povijesti posebno je izražen u našim umjetničkim krugovima.
Od kazališnih i filmskih glumaca, pa sve do redatelja i književnika, interes za obradu ove tematike ravan je nuli, a razno razne inicijative koje dolaze upravo iz ovog miljea, ukazuju na veliki odmak prema hrvatskim braniteljima koji su izvojevali pobjedu u ratu, a koji vrlo često graniči i sa prijezirom.
Što se dogodilo s hrvatskom umjetnošću koja je 90-tih gorila od domoljublja i koja je pomagala na sebi svojstven način? Pjesme potpore, stihovi domoljublja i odlasci na bojišnice kojim se pružala potpora hrvatskim vojnicima, zaboravljeni su i potisnuti negdje duboko gdje ih naši “kulturnjaci” danas čuvaju kao mračnu tajnu.
Upravo to, zapitala se i Katarina Brozović – Bašić, Hrvatica koja je rođena u Australiji i koja na tom najudaljenijem kontinentu živi cijeli svoj život tamo samo tijelom, a srcem u Hrvatskoj. Nije ni čudno da je ova hrvatska intelektualka s australskom adresom uočila nedostatak angažmana hrvatskih kulturnjaka u patriotskim projektima, jer Brozović – Bašić cijeli svoj život pomno analizira našu politiku, uspoređuje je s inozemnom i javno objavljuje svoje stavove o svim nedostatcima hrvatskog društveno-političkog djelovanja, pa se tako zapitala „zašto se iz državnog proračuna financiraju samozvani „kulturnjaci” koji ne rade svoj posao?
Kako bi to izgledalo danas? Bi li pod tutnjavom tenkova i kišom granata u grudima hrvatskog umjetnika opet zakucalo hrvatsko srce i bi li recitirali diljem prve linije bojišnice? Bi li, baš kao ’91. hrvatski glumac Sven Lasta, na pitanje kamo želite ići, odgovorili „tamo gdje je najgore”?
Kad se Lasta sa svojih 66 godina i dva infarkta priključio obrani Sunje, svi su se pitali “što će nam taj stariji gospodin”, zbog čega je ubrzo dobio nadimak “Deda”. Iako je u to vrijeme bio poznat i popularan, Sven Lasta nije tražio poseban tretman. Zapravo, upravo obrnuto. Ovaj veliki glumac je branio željezničku postaju u Sunji pri čemu je pokazao nevjerojatnu odvažnost. Usput je, zbog godina i iskustva, savjetovao dečke iz postojbe koji su mu poklonili bicikl s kojim se vozio do položaja. Pritom je konstantno bio izložen paljbi: “Najme kaj, vozil’ sam se biciklom na stanicu. Na početku sam Nove ulice kad odjednom počne napad. Mine padaju lijevo i desno od ceste, ja samo nastavim dalje, odjednom me nekaj digne u zrak i tresnem u jarak. Dignem se, pogledam se, nigdje ne krvarim. Jedino se svinuo prednji kotač. Dignem bicikl i nastavim ga gurati prema stanici. Bole me noga i rame, ali hodam. Padne još nekoliko mina, a onda i to prestane. I evo me! Najme kaj, moram biti s vama, mojim dečkima” , zapisao je Lasta.
Sven Lasta vrlo je malo i gotovo nikako zastupljen u medijima, knjigama, zapisima. Zato Sunjani ne zaboravljaju svoga, kako su ga zvali, „Dedu”. Original njegova poprsja, zahvaljujući generalu Slobodanu Praljku i nadahnuću kipara Stjepana Gračana postavljen je u parku u središtu Sunje, otvoren pogledu putnika namjernika i sunjskih stanovnika, na spomen njemu i onima koje personificira, hrvatske branitelje.
ZADNJE VIJESTI
Vukovarski ratnik zarobio srpskog vojnika iz Pančeva: Nećete vjerovati što se zatim dogodilo
Srbi ismijali Hrvate, usporedili ih sa Šumadincima: ‘Kakav poraz, baš ste si opalili šamar’
Priča se da hrvatski generali imaju pakleni plan: Pitali smo Rojsa je li to istina