Stavovi koje promiče Opus Dei – Bartulica i Batarelo – u Hrvatskoj nikad neće proći niti će dobiti širu potporu

Autor: Nikica Gović

Konzervativizam i vizija konzervativne Hrvatske koju u EPH-u predstavljaju Bartulica i Batarelo je čista tlapnja. Niti oni imaju veze s nekim ozbiljnim konzervativnim programom Scrutonova tipa, niti ga znaju osmisliti. Konzervativizam je njihovo sredstvo u borbi za moć

U Kanadi se nedavno odvio jedan zanimljiv događaj kojeg domaći mediji uopće nisu zabilježili. U organizaciji Hrvatsko- kanadske gospodarske komore (nije riječ o ustanovi iza koje stoji hrvatska država) organiziran je skup i susret na kojem su glavni gosti bili Stjepo Bartulica i Vice Batarelo, vodeći hrvatski takozvani konzervativci, pro life aktivisti, odnedavno bliski HDZ-u u kojem traže svoju političku nišu za uhljebljenje i djelovanje. Ali očito, unatoč svim naporima da Karamarku, osobito Bartulica, uvjetuju visoke pozicije u možebitnoj budućoj vladi, to ne ide glatko kako su zamislili pa su u Kanadu stigli u nakani da među tamošnjim iseljenicima, posebno poslovnjacima, prodaju svoj “konzervativizam” radi ispitivanja terena za novu političku stranku čiji bi program vjerojatno bio na tragu pretvorbe Hrvatske u teokratsko društvo krojeno po mjeri prelature Opusa Dei kojoj obojica pripadaju.

Bartulica se tek sada povezao s Lukom Mišetićem

Na tom skupu je kao američki Hrvat odnosno Amerikanac hrvatskog podrijetla bio i Luka Mišetić, bivši odvjetnik generala Ante Gotovine. Bartulica nije poznavao Mišetića tijekom postupka, ali se s njim povezao nakon oslobađajuće presude generalima, kad je teren za njega bio siguran i kad više ničim nije mogao dovesti u pitanje ili ugroziti i svoju poziciju savjetnika predsjednika Josipovića za religije. Bartulica je putem svoje udruge COK (Centar za obnovu kulture) skupa sa suosnivačem te udruge don Damirom Stojićem, studentskim kapelanom i svećenikom koji je 90-ih također došao iz Kanade, nakon presude pozvao Mišetića u Zagreb da održi predavanje o postupku koji je završio i s kojim je cijela hrvatska javnost manje-više već bila u cijelosti upoznata. Sasvim je jasno da su Mišetića pozvali u Zagreb interesno, jer sve što rade rade iz interesa, a njihov fundamentalni katolicizam, prije svega kod Bartulice, je samo pokriće za interes i želja za moći koja je inače karakteristična za laike Opusa Dei, koji još nisu shvatili da svijet ne mijenja cezarizam već misao. Na tom skupu u Kanadi upravo je Mišetić bio “party breaker”. Na domjenku u Komori, sasvim razumno i nezainteresirano je kazao Bartulici i Batarelu da se “okane ćorava posla”, da ovo više nije 1991. i vrijeme kad se skupljao novac po dijaspori za ostvarenje ciljeva kod kuće. Ova informacija je, kanadskim kanalima, došla i do kardinala Bozanića koji je istoga časa i od Bartulice i od Batarela zatražio pismeno očitovanje. Bila je to kap koja je prelila čašu njihova “zujanja” i koketiranja s politikom. Obojica su zaposleni u Katoličkoj crkvi, Bartulica na Katoličkom sveučilištu kao viši predavač, a Batarelo je pročelnik HBK-ova Centra za pastoral obitelji. Prema pravilima Crkve koja je strogo postavio još sveti papa Ivan Pavao Drugi, laici zaposleni na istaknutim mjestima u Crkvi ne smiju koketirati s politikom. Kardinal koji je ujedno i veliki kancelar Sveučilišta već duže vrijeme “kipi” zbog njihova političkog angažmana.

O Opusu Dei u Hrvatskoj se mnogo piše, ali se malo zna

Bartulicu je on osobno doveo na Katoličko sveučilište dok je još bilo u osnivanju, kao provjerenog laika Opusa Dei, papinske prelature koju mjesni kler – i to ne samo u Hrvatskoj već i u svijetu – duboko prezire, ali drži da je dobro s njima biti dobar jer ih zaludu ne zovu “crkvena tajna policija”, koju uglavnom ne čine njihovi svećenici već pravovjerni laici, vječno opsjednuti moći, novcem i pitanjima morala, točnije seksom. O Opusu se u Hrvatskoj mnogo piše, ali se malo zna. Primjerice, da ih je papa Benedikt imao “u nosu” i samo ih je čekao s nekom muljažom, kao “Kristove legionare” koje je u sekundi stavio u kanonsku istragu, ali bez kanonski valjanog razloga nije mogao i nije htio derogirati svog prethodnika koji je toj organizaciji nastaloj u krilu španjolskog frankističkog totalitarizma dao poseban status te njihova osnivača Escrivu sumnjivo brzo proglasio svetim. Uglavnom, Bozanić je Bartulicu stavio na HKS, vjerojatno ni ne sanjajući da će Bartulica otići u Josipovićev kabinet (iako ga je Josipović bitno udaljio od sebe zadnje vrijeme, a za religije se obraća isključivo Ankici Marinović, svojoj drugoj savjetnici). I Bartulica i Batarelo su u Hrvatsku došli devedesetih kao “perjanice dijaspore”, prvi iz SAD-a, a drugi iz Australije. Batarelo, za razliku od Bartulice, nije tendenciozno maliciozan, njih dvojica dugo nisu ni razgovarali, Batarelu je smetalo Bartuličino permanentno infiltriranje u središta političkog odlučivanja, ali su se pomirili po “naredbi” Opusa koji od svojih članova traži konsolidirane odnose i jedinstvo u radu “za našu stvar”. Ti odnosi su se konsolidirali najprije dovođenjem kontroverzne aktivistice Judith Reisman u Hrvatsku (koju također financiraju fundamentalni američki pro life lobiji, kao što Institut Kingsley kojeg ona osporava i optužuje, kao i samog Kingsleyja, financiraju oponenti fundamentalista, uglavnom gay i ljevičarski lobiji). Cilj im je bio oko Reismanice, čiji stavovi i za svakog mislećeg konzervativca nisu do kraja prihvatljivi odnosno djelomično su prihvatljivi, podići prašinu i zakovitlati javnost – u čemu su i uspjeli. Jedan dio zatucanih hrvatskih medija ju je pljuvao do kraja, a drugi također zatucan ju je veličao kao boginju – ma tragikomedija!

EPH ocrnjuje Markićku, u prvi plan gura Bartulicu i Batarela

Sljedeći momentum u kojem su Bartulica i Batarelo konsolidirano istupili je bio kad je udruga U ime obitelji započela s kampanjom za referendum o braku. Oni su de facto bili predstavljeni kao protuteža Željki Markić, i u tom cilju su dobili veliki intervju u Globusu, a veliki tekst im je bio posvećen i u Jutarnjem listu. U svom epehazijskom stilu, obje tiskovine su potpuno izvrnule tezu – Markićku predstavili kao zatucanu, a njih kao tvorce nekog hrvatskog konzervativnog programa. A stvarna slika je sasvim obrnuta. Iako pripada istoj liniji katoličke duhovnosti, tj. Opusu Dei, Markićka je od Bartulice i Batarela prije svega inteligentnija, fleksibilnija i manje rigidna. Dok su mediji nju gazili, kao i Inicijativu, ova dva pro life aktivista su je iz sjene opstruirala. Razlog je bila dominacija i borba za moć i primat u toj priči. Njihov odnos sa Željkom Markić, koja se, po svemu sudeći, kani kandidirati za predsjednicu Republike, je kulminirao velikom svađom. Ono što je zajedničko njoj i njima je to da jednako ne razumiju da njihove ideje u Hrvatskoj ne prolaze. Referendum o braku je bio dio okvira kojeg čuva svaki građanin RH, kao svoj tradicijski okvir i način života, bez obzira je li vjernik ili ne, a na kraju je bio i odraz bunta protiv Vlade. Sve ostalo što dolazi iza toga je potrošeno i neće proći. Konzervativizam i vizija konzervativne Hrvatske koju u EPH-u predstavljaju Bartulica i Batarelo je čista tlapnja. Niti oni imaju veze s nekim ozbiljnim konzervativnim programom Scrutonova tipa, niti ga znaju osmisliti. Konzervativizam je njihovo sredstvo za borbu za moć (po tome su dijelom slični Karamarku i Vasi), čemu teže, kako sam već napisao, svi opus deici. Njima je to default.




Stoga su mnogi koji nisu dobro upućeni bili iznenađeni kad se Stjepo Bartulica, savjetnik predsjednika Josipovića, zaposlen na Katoličkom sveučilištu na koje dolazi usput, počeo približavati HDZ-u. Iznenađenje je bilo utoliko veće jer je Bartulica praktički donedavno HDZ u katoličkim krugovima kritizirao kao najveće zlo Hrvatske.

Vidi se kako je Bartulica obratio Josipovića!

U Uredu Predsjednika sobu, kad je gore, dijeli s Dejanom Jovićem, i isto kao i Jović koristi tu poziciju za networking. Kao savjetnik Predsjednika ima pristup mnogim osobama te besplatno skupovima i simpozijima za koje oni koji žele nešto čuti moraju platiti oko tisuću eura kotizacije. Dugo je govorio da će on Josipovića obratiti da postane vjernik. Vidi se kako ga je obratio. Bartuličin “jocker” je dr. Robin Harris, bivši savjetnik premijerke Thathcer, britanski povjesničar od 1985. obraćen na katoličanstvo, također laik Opusa Dei. Dugo je dr. Harrisa Bartulica vodao po Pantovčaku. Predsjednik mu je čak potpisao i prijedlog za počasnog državljanina RH. Taj doista ugledni britanski intelektualac, sklon Hrvatskoj jer dobro razumije odnose na ovim prostorima, nažalost, vjeruje kad je Hrvatska u pitanju isključivo Stjepi Bartulici. Prije nekoliko godina bio je kao konzervativni mislilac pozvan na jedan sveučilišni simpozij u Hrvatsku uz Pascala Brucknera, uglednog lijevog mislioca. Otkazao je poziv jer mu je Bartulica kazao da to i nije nešto, a bio je to vrlo kvalitetan simpozij, samo što Bartulica nije htio da dr. Harris uspostavi odnos s profesorima s fakulteta koji su simpozij organizirali. Blokirao je pristup dr. Harrisu suradnicima Jadranke Kosor dok je bila premijerka. Oni su pokušali do njega doći zbog lobiranja za završetak hrvatskih pregovora s EU-om 2011. koje je Velika Britanija ozbiljno opstruirala. Dr. Harris je bio i “jocker” za približavanje HDZ-u opcije na čelu s Karamarkom u čijim su istupima, kao i okruženje desničarsko (udbaške op.a.) ekipe, Bartulica i Batarelo prepoznali platformu za svoj projekt Hrvatske u kojoj bi se valjda ozakonila predbračna čistoća, crkveni brak uveden kao obvezan, ukinuo zakon o pravu izbora na pobačaj (protiv kojeg sam i ja osobno, ali znam da u sekularnoj državi takav zakon mora postojati op.a.), zabranjena rastava braka, itd..




Kampanja da dr. Harris bude Karamarkov savjetnik

Kampanju da dr. Harris postaje Karamarkov savjetnik je pokrenuo najprije Večernji list, čiji je direktor fratar Tolj osim s Josipovićem i njihovim zajedničkim prijateljem malim iredentistom apostolskim nuncijem Dericcom – utaljen i s Bartulicom, Batarelom i don Damirom Stojićem s kojima se često viđa u separeu Gradske kavane. Tu priču o Harrisu kao budućem Karamarkovu svjetniku odmah je preuzeo i HTV. I Bartulica je proljetos doveo Harrissa na gospodarski skup HDZ-a u Zagrebu. Ali na kraju, osim u diplomatskim bilješkama u kojima britanski FCO aludira da preko dr. Harrisa kontrolira HDZ, Harris ipak, po Bartuličinu naputku, nije ostao zavezan za HDZ. Štos je u tome da Karamarko nakon jezikovih juha iz Bruxellesa, što zbog Ruže Tomašić, što zbog svoje desničarske retorike koja ni po čemu nije kompatibilna s retorikom i političkim programom europskih pučana, što zbog podmetanja Davoru Stieru kroz tekstove naručene u Večernjaku – stranku, ako ne želi da ga EPP tiho izolira, mora pod hitno vratiti na centar. Pa se u HDZ-u u posljednje vrijeme može čuti kako nikako ne smiju biti demokršćanska (u njihovom shvaćanju klerikalna, jer pojma nemaju što je kršćanska demokracija) već da moraju biti narodnjačka (pučka) stranka. Stoga Karamarko ne može udovoljiti zahtjevu Stjepe Bartulice da u budućoj vladi bude ministar vanjskih poslova (donedavno je zahtijevao “samo” veleposlaničko mjesto u Sv. Stolici, i jedno i drugo bi bila katastrofa), ni zahtjevu Vice Batarela koji je nešto “skrominiji”, a to bi bilo visoko mjesto na listi HDZ-a na sljedećim parlamentarnim izborima.

Karamarko i Bartulica navodno se posvađali

Navodno je između Karamarka i Bartulice nedavno došlo i do manje svađe. Prisilni zaokret u HDZ-u je ustvari platforma Bartuličine i Batarelove ideje o odlasku u Kanadu gdje bi testirali svoju ideju o novoj političkoj stranci i istražili financijski donacijski potencijal. Ideju koju je zapravo na mjestu događaja nonšalantno razbucao Luka Mišetić. Ono što je doista iznenađujuće u toj priči je da su njih dvojica kao eventualnog suosnivača spominjali Nina Raspudića, talijanista i kolumnista Večernjeg lista. Iznenađujuće je zato jer Nina volimo svi čitati, iako njegovi tekstovi nemaju neku razvijenu tezu, ili zaključak, nastoje se nikome previše ne zamjeriti – ali su simpatični, pitki, lepršavi. Vole ga desničari u svom površnom folklornom domoljublju, voli ga kler iako o njemu ne znaju ništa, a i razvidno je da Crkvu ne poznaje, i svaki tekst koji se bavi tom temom ili gostovanje po “Petom danu” i sl. odišu nečijim briefom, a ne autentičnom vlastitom spoznajom i znanjem, što osobito tv kamera razotkriva. Volim ga i ja upravo zbog te pomalo dječačke nesigurnosti omotane u privid sigurnosti, koju najbolje reflektira odluka da u njegovu rodnom Mostaru, teško ranjenom gradu, umjesto Križa ili nekog primjerenog spomenika podigne spomenik Bruceu Leeju. Bruce Lee na razvalinama ranjenih – i to trajno ranjenih – života. Raspudić je ustvari izvorno po svom “greedu” jedan normalan mostarski light ljeviji mladić, tipičan primjer mladih toga grada rođenih sredinom 70-ih, koji je došavši u Zagreb u početku zalazio u kafiće gdje se skuplja društvo okupljeno oko portala lupiga.com, i kad nije išlo kako je zamislio, onda je vrlo inteligentno skužio da je niša desnog komentatorskog prostora u tiskovinama prazna. I počeo udarati na tu stranu. Izvanredan PR je odradio, što je i bila prijelomna točka kad ga je Jadranka Kosor na nagovor Zdravka Tomca pozvala na radni sastanak o osnivanju savjeta predsjednice HDZ-a. Uz njega ondje su bili ljudi koji s njim po ničemu ni politički ni stilski ni smisaono nemaju baš mnogo veze: M. Tuđman, Aralica, Tomac, Dujmović… Raspudić je na sastanku bio tri minute, ustao, izašao, otišao i onda se s pola puta vratio kako bi dao izjavu za medije, u kojoj je kazao da je pozvan, ali da ne kani biti član Kosoričina savjeta. To je bio maestralan PR potez.

“Iskreirani” Raspudić i njegova uloga u javnom prostoru

Nakon toga počeo se pojavljivati svugdje i govoriti o svemu (osim o talijanskoj književnosti), o politici, vrijednosnim sustavima, kiču, i koječemu. Postao je pravi estradni intelektualac. Kojem se opraštalo što, slušajući ga na tv-u prije nekoliko godina, baš ne kuži da Turska vodi sve procese u BiH za koju je ekspert, ili na predavanju u Dubrovniku na kojem je branio stavove udruge “U ime obitelji” gdje baš nije shvatio da Belfast nije u Irskoj, ili inače vrlo dobar tekst o rektoru Borasu u kojem tvrdi da je “sekularizam stvorila Katolička crkva”. Ona je začevši to u Francuskoj stvorila sekularnost, ali ne i sekularizam. Sekularnost i sekularizam su dvije različite stvari. Ali to su minorne greškice koje običan čitatatelj ne prepoznaje, i koje su uostalom nebitne u odnosu na lijep Raspudićev stil pisanja i desne stavove koje vrlo šarmantno artikulira. Stoga nisam mogao vjerovati da bi on išao “tikve saditi” s Bartulicom i Batarelom – tražeći s tim likovima svoj prostor na političkoj sceni. Provjeravajući to trag me odveo do Provincije Presvetog Otkupitelja, sasvim slučajno jer se fratri raspituju o potpori Raspudiću – kazavši da je nedavno u vrijeme Thompsonova koncerta u Njemačkoj bio u njihovoj misiji. Tamo su ga doveli predsjednik HDZ-a Dragan Čović i Ivo Lučić, predavač sigurnosti u Mostaru, osoba iz nekadašnjih “struktura” čije se ime ne smije ni spomenuti Praljku, Ćoriću i ostalim haaškim zatvorenicima nepravomoćno osuđenima za udruženi zločinački podhvat pod vodstvom Franje Tuđmana u cilju stvaranja velike Hrvatske. Oni i njihovi odvjetnici Lučića smatraju glavnom sponom “zaslužnom” za podizanje te optužnice. Čović i Lučić tamo su – prema fratarskim izvorima – tražili potporu za Raspudića rekavši im da je on “ne pametan, već prepametan”. Istodobno, poveznica za sve i sva fratar Tolj kroz Večernji list tiska knjigu Raspudićevih kolumni po uzoru na EPH. Raspudić je očito u javnom prostoru “iskreiran” kao protuteža Tomiću, Dežuloviću, Butkoviću i ostalima, što zapravo nije ni potrebno jer mu spomenuti autori nisu ni do gležnja.

Ali što s Bartuličinim i Batarelovim političkim projektom? Kao prvo, stavovi koje oni promiču u Hrvatskoj nikad neće proći niti će dobiti širu potporu izvan fundamentalno katoličkih krugova koji nisu mnogobrojni u smislu masovne potpore. U principu Opus Dei se mentalno i u promicanju stavova ne razlikuje od mentalnih komunista našeg tranzicijskog društva. Bilo bi nam samo žao da ispadne da je – u tom kolopletu raznih ambicija i svakom gubljenju samokritičnosti i samoprocjene – Nino Raspudić “politički projekt” tzv.konzervativaca, Ive Lučića, patera Tolja i ostalih. Bila bi to velika šteta. Srušila bi javnu karizmu neovisnosti nama tako dragog i talentiranog autora.

24. broj – 16.5.2014.
Skup u ‘Lisinskom’ bio je platforma za stvaranje najnovije ‘antihrvatske koalicije’ nazvane Antifašistička liga

23. broj – 9.5.2014
Trenutak je da se razmontira ‘osječka shema’ političko-medijsko-obavještajne hobotnice

22. broj – 2. 5. 2014. 
Papa Franjo kanonizirao Ivana XXIII. bez čuda, samo da umanji značaj Ivana Pavla Drugog?!

21. broj – 25. 4. 2014. 
Nadamo se da će ‘Gospod biti razuman’ i episkopa Fotija neće postaviti za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog!

20. broj – 18. 4. 2014.
Josipović je već izabrao iduću čelnicu HNK – zbog politike i interesa

19. broj – 11. 4. 2014. 
Pusićka i Jović rade za interese Londona i Beograda, Hrvatskoj hitno trebaju nove, hrvatske političke elite!

18. broj – 4. 4. 2014. 
Svi navodi iz srpske protutužbe bit će pobijeni, ali odlučivat će taštine i politika

17.broj – 28.3. 2014. 
Površnost i kolektivnu nezainteresiranost Hrvata izrodili su mediji – Hrvati žele biti zabavljeni, a ne informirani!

16.broj – 21.3.2014. 
Vučić je samo ‘potrošna roba’ zapadne diplomacije! Taj scenarij već je viđen u Hrvatskoj…

15. broj – 14.3.2014. 
Ivo Sanader sada je ‘mrtvac’ koji služi isključivo kao oruđe za diskvalifikaciju HDZ-a

14. broj – 7.3.2014.
Tužba za genocid protiv Srbije – zadnja šansa da se Vukovar i druga mjesta stradanja izvuku iz mraka međunarodne pravde!

13. broj – 28.2.2014. 
Gazprom će pritisnuti Ukrajinu visokim cijenama plina, a moguća je i ruska vojna intervencija

12. broj – 21.2.2014. 
Islamsko-nacionalistička namjera etničkog ubojstva Hrvata u Federaciji BiH

11. broj – 14.2.2014.
Katolička crkva se, ponajviše za Benediktova pontifikata, jedina ozbiljno uhvatila u koštac s problemom pedofilije

10. broj – 7.2.2014. 
Ukrajina – sfera ruskih interesa i meta za destabilizaciju Zapada

9. broj – 31.01.2014.
Stiže opasno vrijeme – načeta “zvijer” grist će sve što stigne

8. broj – 24.01.2014.
Patrijarh Irinej u svojoj božićnoj čestitci opet iscrtao granice tzv. velike Srbije

7. broj – 17.01.2014.
Obrat u slučaju Perković-Mustač – shizoidna situacija, dosad neviđena u pravosudnoj praksi civiliziranoga svijeta

6. broj – 10.01.2014.
Slučaj Perković-Mustać – pogubna priča za cijelu tzv. hrvatsku elitu

5. broj – 27.12.2013.
Izručenje Josipa Perkovića Njemačkoj moglo bi označiti početak lustracije u Hrvatskoj!

4. broj – 20.12.2013
Dr. Željka Markić – svjetlo u mraku hrvatskog udbaškog teatra

3. broj – 13.12.2013
Srbi žele u miru dobiti izgubljene ratove

2. broj – 06.12.2013
Tjednik 7DNEVNO – Bez zadrške do istine bez ideološkog predznaka

1. broj – 29.11.2013
Ljubavni trokut Stipe Vokić-Ivana Čalić-Milijan Brkić presuđuje Sanaderu u najvećoj korupcijskoj aferi Fimi media?!

Autor:Nikica Gović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.