wikimedia commons

Za MOL-ov udjel u INA-i, Putin ne daje Orbanu više od 600 milijuna eura…

Autor: Viktor Kodrič/7Dnevno/7. siječnja, 2017.

U svakom slučaju ostaje argument da Hrvatska u ovoj situaciji mora iskoristiti pravo prvokupa i otkupiti od MOL-a paket mađarskih dionica po trostruko većoj cijeni od one koju Orbanu nudi Putin. Ta će cijena biti nesrazmjerno visoka za kompaniju koja je do te mjere devastirana da više ne predstavlja nikakav nacionalni, kako to proklamiraju Bulj i Petrov, već isključivo strateški interes sačuvanja koncepta i pozicije zemlje članice NATO saveza. Pravi nacionalni interes bio bi i je - LNG terminal na Krku za transfer američkog ukapljenog plina koji treba početi 2020. godine i kojim će se nužno rušiti cijena ruskog plina

Ekskluzivno doznajemo da su otprilike prije  mjesec dana, Viktor Orban i Vladimir Putin telefonski razgovarali o prodaji MOL-ova udjela u INA-i ruskom Gazpromu. Naš izvor tvrdi da ruska strana vrijednost tog paketa ne cijeni više od 600 milijuna eura. U svakom slučaju riječ je o vremenu uoči arbitražne odluke UN-ove komisije za trgovačko pravo u Ženevi, koju je Hrvatska izgubila zbog korupcije i propusta domaćeg pravosuđa.

Prof. Jakša Barbić, prema kojem su okrenute sve javne oštrice, jer je stao na stranu većine arbitara, u stvari nije učinio ništa što se od njega nije očekivalo da učini. Barbića je tamo ionako postavio snažan ruski lobi u Hrvatskoj, koji od Jugoslavije drma INA-om i koji ”štafetnu palicu” u toj kompaniji samo prepušta svom ideološkom podmladku. Činjenica je da su Mađari upravo zbog dogovora s Moskvom učinili sve da Hrvatska izgubi tu arbitražu koja je iznimno važna, jer je odlučivala o ništetnosti ugovora, pa nakon ovakvog rješenja, šanse da uspije ona u Washingtonu, su minimalne.

Osim intenzivnog lobiranja koje je Hrvatska propustila, ni u ovom slučaju nije isključena korupcija. Prof. Barbić, arbitar iz Hrvatske, svojom je odlukom samo ohrabrio

jednog člana arbitražnog vijeća koji je bio suzdržan da i on glasa u korist MOL-a i stavi u džep svoj ”honorar”. Na domaćoj sceni, ključna osoba je bio Tomislav Karamarko koji je inzistirao na nagodbi koja nije bila ništa drugo nego lakši put da MOL-ov paket dionica preuzme Gazprom. Zato su gotovo tragikomične izjave prema kojima bi se sad netko trebao ispričati Karamarku ili pak oni koji tvrde da je Karamarko pao zbog INA-e. ”Pao” je zbog štete koju je, skupa s Jozom Petrovićem i svojom suprugom, permanentno nanosio Hrvatskoj i njezinim strateškim ciljevima.

Kako je ‘dokapitaliziran’ Energopetrol

Osim već poznate afere Migrit, ”famozne” Ruskinje  Oxane, ruskog tajkuna Gucerijeva, u kontekstu nebuloza o ”isprikama Karamarku” svakako treba uzeti u obzir i to da su bivši predsjednici uprave INA-e, Tomislav Dragičević i MOL-a, Zolt Hernadi, pod istragom Tužilastva kantona Sarajevo u BiH zbog postupka privatizacije Energopetrola. Dragičević se inače spominje kao jedan od četiri svjedoka koji se, navodno, pod Karamarkovim pritiskom, nije odazvao pozivu arbitražnog vijeća u Ženevi kako bi bio saslušan kao svjedok. Konzorcij INA-MOL dokapitalizirao je Energopetrol 2006. godine, a već 2009, je financijska policija uputila Tužilaštvu kantona Sarajevo izvješće o kršenju zakona tijekom dokapitalizacije.

Premijer je u to vrijeme bio Ivo Sanader, blizak s Jozom Petrovićem. Ugovor je potpisao tadašnji premijer BiH, pok. Ahmet Hadžipašić, a nakon ”kupovine” ‘Energopetrola,’ na sva važna mjesta u Upravi, Karamarko, tada šef SOA-e, postavio je ljude iz obavještajne zajednice koji su mu bili odani. Posao su dogovarali Karamarko i Čović, a ravnatelja OSA-e Almira Džuvu su ”nagradili” državljanstvom RH. Sve su to elementi koji povezuju Sanadera, Petrovića i Karamarka i neizbježno ih je sagledavati kada je gubitak arbitraže u pitanju.

Prof. Barbić, svoje ”protiv RH” uvijek može pokriti poštivanjem prava i činjenicom da nepravomoćna presuda Sanaderu ne može biti pravno uporište za arbitražni postupak koji je vođen u Ženevi. Glavni udar na cijeli postupak, nedvojbeno je bila odluka Ustavnog suda kojom je srušena pravomoćna presuda protiv Sanadera u slučaju INA-MOL. Postojala je i danas postoji sumnja da je ta presuda Ustavnog suda ishođena korupcijom jedne te iste rusko-madžaronske klike. Naša je novina u to vrijeme o tome pisala, citiram:

”Je li Ivo Sanader masno platio svoju (privremenu?) slobodu! Naime, ‘odlikaši’ iz obavještajne zajednice ‘presreli’ su razgovore iz kojih se iščitava da je predsjednica Ustavnog suda, Jasna Omejec, u lipnju 2015. primila pet milijuna eura mita. Dva milijuna eura je zadržala za sebe, dok su ostali suci koji su sudjelovali u donošenju odluke u slučaju Sanaderove ustavne tužbe, podijelili iznos od tri milijuna eura (svakom je pripalo 300.000 eura). Novac je predsjednici Ustavnoga suda, kaže izvor, osobno predao Sanaderov odvjetnik Čedo Prodanović. Za tu su ‘siću’, suci Ustavnoga suda najprije su 24. srpnja 2015. usvojili Sanaderovu tužbu, zatim i žalbu na pritvor, te ga u studenome prošle godine pustili na slobodu. Nakon ovako teške inkriminacije ustavnih sudaca, sada se može i iz sasvim druge perspektive gledati na njihove žalopojke o neviđenim pritiscima na njih, o radu pod ekstremnim stresom, te na razbolijevanja prije donošenja ustavne odluke, odnosno jednakije i povlaštenije primjene ustavnoga zakona i Ustava prema Ivi Sanaderu u odnosu na druge podnositelje ustavne tužbe. Nakon ‘pet milijuna novih spoznaja’, jednako su razumljive i prikladne medijske najave odluke Ustavnoga suda. Točnije, dobro upućeni medijski moguli, u sprezi sa svim vlastima i paravlastima, pripremili su javnost preko svojih ‘proročanskih’ novinskih naslovnica na još jedan šok koji joj priprema Ustavni sud. Naše su nam ‘krtice’ ispričale da je za predaju mita ustavnim sucima saznao i sam glavni državni odvjetnik, Dinko Cvitan, koji je osobno nazvao Jasnu Omejec i rekao joj: ‘Mala, nemoj se praviti grbava, znam da ste uzeli pet milijuna eura od Sanadera, od čega si sebi uzela dva milijuna eura, da mu srušite presude Županijskog i Vrhovnog suda. I znam da je to gotova stvar, samo nemoj misliti da ste prepametni i da se ništa ne zna!’ Omejec mu se na rečeno nasmijala, te mu je rekla da ako ima dokaze za to što priča, neka podigne optužnicu i neka je uhiti, a ako nema, neka joj se više ne obraća.” (kraj citata)

Turudić koristi situaciju

Nakon tog teksta, o imovinskom stanju dijela sudaca Ustavnog suda raspisale su se gotovo sve dnevne novine u Hrvatskoj. Posebno su secirale imovinu sadašnjeg predsjednika Ustavnog suda, Miroslava Šeparovića, koji ”skače” na svaki spomen korupcije na Ustavnom sudu, uključujući i utemeljenu prozivku ministra Orepića u intervjuu tjedniku Globus. Znači li to, možda, da se u taj slučaj ipak krenulo, i da je vlada Andreja Plenkovića kaznenom progonu dala ”odriješene ruke”? Tim više, što je zbog propasti arbitraže, na glavnog državnog odvjetnika Cvitana, krenuo sudac Turudić, koji je Sanadera osudio.

Turudić ovu situaciju koristi, ne zbog fijaska RH na arbitraži, već kako bi Cvitana ”maknuo”, a na mjesto glavnog državnog odvjetnika doveo igrača koji odgovara ponajprije Zdravku Mamiću i ekipi koja je Turudiću, unatoč svim kompromitirajućim činjenicama uspjela izlobirati novi mandate predsjednika najvažnijeg suda u Hrvatskoj -Županijskog suda u Zagrebu. Pokušalo se to optužbama prema kojima Cvitan nije iskoristio više od godine, kako bi pokrenuo postupak poništenja ugovora nakon pravomoćnosti presude, što nije naišlo na veći odjek – jer DORH jednostavno to pravno nije mogao učiniti. A, evo zbog čega:

1. – 26. studenoga 2013., MOL je pokrenuo arbitražu protiv Republike Hrvatske pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu (ICSID) prema Ugovoru o energetskoj povelji. Kao razlog za pokretanje arbitraže, MOL je naveo kršenje određenih obveza i postupaka u vezi s MOL-ovim investicijama u RH, odnosno iz razloga što RH nije ispunila obveze iz Glavnog ugovora o plinskom poslovanju od 30. siječnja 2009. i  Prvog dodatka tom Ugovoru (FAGMA) od prosinca 2009. godine.

Prema tom ugovoru, RH se obvezala preuzeti skladištenje i prodaju plina i otkupljivati cjelokupnu INA-inu domaću proizvodnju plina po cijenama formiranim temeljem tzv. ruske formule za otkup u periodu od čak 15 godina; (da je došlo do preuzimanja plinskog poslovanja i otkupa plina po tako ugovorenim cijenama, za hrvatsku stranu bi nastali enormni gubici). U arbitražnoj tužbi, MOL tvrdi da je zbog nepoštovanja ugovornih odredaba iz Glavnog ugovora o plinskom poslovanju i njegovog dodatka, MOL pretrpio štetu od najmanje 2 milijarde kuna.
Dakle, MOL je za vrijeme dok je presuda protiv Sanadera bila nepravomoćna i tijekom pregovora s Vladom RH, pokrenuo arbitražu u Washingtonu.

2. – 17. siječnja 2014., kao odgovor na arbitražni postupak MOL-a, Republika Hrvatska je pokrenula arbitražu protiv MOL-a pred Komisijom UN-a za međunarodno trgovačko pravo (UNCCITRAL) u Ženevi, kojom je tražila da se proglase ništetnima Prva izmjena i dopuna dioničarskog ugovora od 30. siječnja 2009. i Glavni ugovor o plinskom poslovanju, te je tražila od MOL-a naknadu štete koja je nastala kao posljedica tih ugovora. Temelj za pokretanje arbitraže u Ženevi, bila je presuda (tada još nepravomoćna) Ivi Sanaderu kojom je proglašen krivim za primanje mita od Zsolta Hernadija za sklapanje takvih ugovora između Vlade RH i MOL-a.
Treba naglasiti da je Dioničarskim ugovorom između Vlade i MOL-a za rješavanje sporova proizašlih iz Ugovora, upravo ugovorena nadležnost arbitraže UNCITRAL-a u Ženevi. Dakle, RH je pokrenula arbitražu u skladu s odredbama dioničarskog ugovora između Vlade i MOL-a.

Neutemeljeni argument protiv DORH-a 

Iako je arbitraža u Washingtonu pokrenuta ranije, prvi je započeo arbitražni postupak u Ženevi, jer se njime odlučivalo o ništetnosti ugovora pa je to, u odnosu na arbitražu u Washingtonu, predstavljalo prethodno pitanje. Dakle, prije nego što je osuđujuća presuda protiv Ive Sanadera postala pravomoćna (13. 6. 2014.) pokrenute su obje arbitraže: MOL-ova u studenom 2013., a ona Republike Hrvatske u siječnju 2014. godine.

Argument da je DORH imao više od godinu dana mogućnosti da pokrene postupak radi poništenja ugovora nakon pravomoćnosti presude, je bez utemeljenja, jer je već prije toga, odnosno u siječnju 2014. godine, dakle pola godine prije nego je presuda postala pravomoćna,  Republika Hrvatska pred međunarodnom arbitražom pokrenula postupak za proglašenje spornih ugovora ništetnima, jer su posljedica počinjenja kaznenog djela primanja mita, pa bi u tom slučaju stajao prigovor litispendencije.

U svakom slučaju ostaje argument da Hrvatska u ovoj situaciji mora iskoristit pravo prvokupa i otkupiti od MOL-a paket mađarskih dionica po trostruko većoj cijeni od one koju Orbanu nudi Putin. Ta će cijena biti nesrazmjerno visoka za kompaniju koja je do te mjere devastirana da više ne predstavlja nikakav nacionalni, kako to proklamiraju Bulj i Petrov, već isključivo strateški interes sačuvanja koncepta i pozicije zemlje članice NATO saveza. Pravi nacionalni interes bio bi i je – LNG terminal na Krku za transfer američkog ukapljenog plina koji treba početi 2020. godine i kojim će se nužno rušiti cijena ruskog plina.

Autor: Viktor Kodrič/7Dnevno/7. siječnja, 2017.