en.kremlin.ru

Komu će se Putin ‘osvetiti’ – i na koji način?!

Autor: 7Dnevno/23. prosinca, 2016./Viktor Kodrič

Sponzorstvo rata u Siriji ključ je rješenja ubojstva ruskog veleposlanika Karlova u Ankari. No, malo je vjerojatno da će atentat bitno narušiti rusko-turske odnose. Ni jedna ni druga zemlja, a obje su velike i ozbiljne, neće ugroziti diplomatski i ekonomski napredak, točnije obrat kojeg su ostvarile u godini na izmaku

Ruski predsjednik Vladimir Putin u Kremlju je s  trojicom  šefova ključnih službi očito već isplanirao odgovor na ubojstvo Andreja Karlova, ruskog veleposlanika u Ankari. Na sastanaku su bili ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, šef vanjske tajne službe Sergej Nariškin i šef FSB-a Aleksandar Bortnikov. U Ankaru je otputovala skupina od 18 ruskih istražitelja, pripadnika istražnog komiteta Ministarstva za izvanredne situacije i Ministarstva unutarnjih poslova. Riječ je o istražnom  modelu utemeljenom još u doba SSSR-a. Prema riječima ruske diplomatkinje u Ankari Kasimove, dio će biti fokusiran na istragu mjesta zločina, a dio će biti na sudskoj medicini u Ankari. Nakon ovog čina bez presedana odmah se nameću dva pitanja: hoće li ubojstvo veleposlanika Karlova utjecati na rusko-turske odnose i na koji načiin će se, i kome, Vladimir Putin “osvetiti”?

Do napada je, nedvojbeno, došlo u loše vrijeme: Moskva i Ankara su tek nedavno obnovile diplomatske odnose nakon što je Turska srušila ruski zrakoplov u studenome 2015. godine. Ali malo je vjerojatno da će ubojstvo veleposlanika bitno narušiti rusko-turske odnose. Ni jedna ni druga zemlja, a obje su velike i ozbiljne, neće ugroziti diplomatski i ekonomski napredak, točnije obrat kojeg su ostvarile u godini na izmaku.Turskoj, čije su snage sad aktivne u Siriji, je prijeko potrebno zadržat dobre odnose s Moskvom. U prilog tome govori i činjenica da je Recep Tayyip Erdoğan dopustio da ruski istražitelji provode istragu u Ankari, što je također slučaj bez presedana. Kremlj će se više osloniti na Ankaru u razmjeni obavještajnih informacija i tražiti veće ovlasti u zaštiti svoje imovne. Turska je članica NATO saveza i pitanje je kako će reagirati Washington u konstelaciji novih snaga.

Turska kao američki mostobran za Siriju

Prema analizama američkih think-thankova Trumpova administracija će jačati odnose sa Turskom kroz okvir NATO-a. Ubojstvo veleposlanika Karlova poklopilo se s terorističkim napadima u Berlinu, a sve skupa s činjenicom da je Donald Trump i službeno proglašen izabranim predsjednikom SAD-a. Prije velikog obrata i pomirenja s Rusijom, Turska je bila američki saveznik u ratu u Siriji. Korištena je (kao Poljska u Ukrajini, op.a.) kao hegemon zadužen za destabilizaciju susjeda. Protiv Sirije je SAD vodio prikriveni rat još od prvih dana Arapskog proljeća, gdje je sudjelovao u dizajniranju i transformaciji regije. Za razliku od Tunisa, Egipta ili Jemena, sirijske vlasti su se uporno odupirale pokušaju Obojene revolucije, ali su imale i veliku podršku naroda koji je time Basharu al-Assadu davao legitimitet. I to je bila ozbiljna prepreka u provedbi uhodane američke strategije. SAD se stoga  odlučio na strategiju “upravljanja iz pozadine” vojnim operacijama na neizravan način. Američke službe su provodile novačenje boraca, njihovo prebacivanje u Siriju, naoružavanje i povezivanje s islamskim plaćenicima. Za tu operaciju je poslužila Turska kao zemlja koja graniči sa Sirijom, koja je na to pristala iz svog vlastitog interesa. Prije svega Erdoğanove nestvarne “sultanske” ambicije na Levantu te  obnove Osmanskog carstva, što je Erdoğana motiviralo da postane najaktivniji američki saveznik u destabilizaciji Sirije. Mislilo se da će hibrid Obojene revolucije i obrasca “upravljanja iz pozadine” biti dovoljan za rušenje sirijske vlade, čime sirijski otpor još više dobiva na važnosti.

Zapad izigrao Erdoğana, on se okrenuo Moskvi

Erdoğan je ostao bez svog dijela kolača, a dobio samo izbjeglice, odnedavno i blokadu na temelju zaključaka Vijeća za vanjske poslove RU-a za proširenje – koju je inicirala Austrija, a SAD je svoje savezničko uporište našao u Kurdima, koji su Erdoğanu “crvena krpa”. Prvi signal velikog obrata i Erdoğanova okretanja prema Moskvi došao je nakon gotovo potpunog raskola odnosa između Moskve i Ankare nakon rušenja ruskog zrakoplova. Putin je tada turski potez nazvao “zabijanjem noža u leđa”. Pomirenje je započelo čestitanjem Dana Rusije ruskom predsjedniku i ruskom narodu, zatim je uslijedila ruska pozivnica turskom ministru vanjskih poslova na ekonomski sastanak u Sočiju, i na kraju pismo kojim Erdogan Putina najizravnije poziva na normalizaciju odnosa.U njemu uz ostalo piše: “Nikada nismo imali ni volju ni namjeru srušiti zrakoplov koji je pripadao Rusiji. Puno smo riskirali kako bismo vratili tijelo ruskog pilota od sirijske oporbe. Organizacija procesa prije pokopa obavljena je u sklopu sa svim religijskim i vojnim procedurama. Obitelj mrtvog ruskog pilota tretirali smo kao da je turska obitelj i spremni smo na inicijative kako bismo olakšali bol i štetu koja je učinjena”.

Nakon toga je Erdoğan poručio i kako je spreman uskladiti sigurnosnu politiku s Rusijom te krenuti u zajedničku borbu protiv terorizma s Moskvom. Bio je duboko razočaran reakcijama SAD-a i EU-a nakon pokušaja vojnog udara u Turskoj u srpnju. Uvjeren da iza toga stoji SAD, napravio je pogrom u policiji, sigurnosnom sustavu, pravosuđu, diplomaciji, akademskoj zajednici… Putin ga je podržao. Nakon nemilog događaja u Ankari i likvidacije bivšeg pripadnika turske specijalne policije koji je nezapažen ušao u galeriju i pucao veleposlaniku u leđa, pitanje je u kojem pravcu će ići obrada Putinovih istražitelja i na koji način i prema kome će biti okrenuta ruska žaoka kao prema “ruci koja je atentatora navela na ubojstvo ruskog veleposlanika”.

Ubojstvo atentatora Rusima i Turcima otežalo posao

“Neutralizacija” odnosno ubojstvo atentatora Mevluta Merta Altintasa je u svakom slučaju otežavajuća okolnost i otvara prostor sive zone. Ruski istražitelji će na sudskoj medicini u Ankari utvrditi čime je i kako atentator ubijen. Objavljena je fotografija Altintasova tijela s mrljom boje krvi na trbuhu, ali pitanje je je li “neutraliziran” vatrenim oružjem. Ako jest, kada utvrde kalibar vatrenog oružja iz kojeg je pucano u atentatora, počet će tražiti to oružje. Ako ga je ubio turski policajac, razgovarat će s njim i njegovim nadređenima. Ako nije, započet će sveobuhvatna potraga. Ispitat će se osiguranje na ulazu u muzej, koje je zbog policijske značke propustilo atentatora. Vještačit će se njegova značka, a ako je krivotvorena tražit će se tko ju je i gdje krivotvorio. Ako nije krivotvorena pitat će zbog čega mu nije oduzeta i tko iz sustava nije inzistirao na tome da mu je oduzmu. Proučit će mjesto ubojstva veleposlanika, vidjeti jesu li i kako snage sigurnosti bile u muzeju i je li ih uopće bilo. Kremlj jasno daje do znanja kako ne vjeruje i a priori odbacuje mogućnost da je njihova veleposlanika ubio jedan poludjeli fanatik. Erdoğan će im dopustiti sve – da slobodno istražuju u zemlji koja je – što je iznimno važno – i teritorij NATO saveza.

Činjenica je da je veleposlanik Ruske Federacije ubijen uoči važnih pregovora u formatu Rusija-Turska-Iran. Očito se išlo na potkopavanje pregovora i pogoršanje odnosa Turske i Rusije. Erdoğanu bi najviše odgovarala verzija da iza svega stoje poznati muslimanski klerik Fethullah Gülen i utjecajni krugovi u SAD-u. Logika nalaže da bi ponovnim zaoštravanjem rusko-turskih odnosa obje sile bile oslabljene. Riječ je o “klasičnoj” taktici zavade koju je davno osmislila britanska diplomacija. Ali Gülen je to iz svoje vile u Pensylvaniji demantirao, nazvavši ubojstvo “gnusnim činom”. Malo je vjerojatno da on stoji iza toga, ako se uzme u obzir da njegov pokret Hizmet djeluje i kroz školski sustav  u zemljama središnje Azije te nekim bivšim zemljama SSSR-a s većinskim muslimanskim stanovništvom poput Uzbekistana, Tadžikistana, Turkmenistana… od kojih mnoge imaju izvanredne odnose s Rusijom i u prijetećem islamizmu i terorizmu se oslanjaju na pomoć Moskve. Dio analitičara smatra da iza ubojstva veleposlanika Karlova stoje ekstremne vjerske organizacije koje podržavaju sirijske islamiste, te da su turski radikali željeli kazniti Rusiju jer se umiješala u sukob u Siriji i pomaže Assadu.

Stoje li Katar i Saudijska Arabija iza atentata?

Najzanimljivija je pak uloga onih kojima najmanje odgovara izlazak iz sirijske krize, i glavnim sponzorima rata – Kataru i Saudijskoj Arabiji, prema kojoj je Turska predstavljala svojevrsni “most” prema Zapadu. Treba podsjetiti da su saudijske službe  bile umiješane u terorističke napade u Volgogradu u Rusiji, prije početka Zimskih olimpijskih igara u Sočiju. Kao i na to da je šef obavještajnih službi Saudijske Arabije, princ Bandar bin-Sultan otputovao u Moskvu i ponudio Putinu zaštitu Igara. Putin je ponudu odbio, ali je Rijadu poručio “da će, ako se bilo što dogodi tijekom ZOI-ja u Sočiju, odgovornom smatrati Saudijsku Arabiju, sa svim posljedicama”.

Cijela vanjska politika Saudijske Arabije ima samo jedan jedini strateški cilj – a to je širenje vehabizma. U tom smislu Saudijsci imaju maniru vršenja pritiska terorom. Ako se pokaže da su oni umiješani, u tom slučaju će se vidjeti i zbog koga turske vlasti i sigurnosni sustav nisu mogli osigurati sigurnost veleposlanika Karlova izvan zgrade veleposlanstva. Sponzorstvo rata u Siriji je ključ rješenja ubojstva ruskog veleposlanika u Ankari. U tom je smislu umiješanost zapadnih tajnih službi kroz operaciju “lažna zastava” manje vjerojatna, ali također nije isključena.

Vijest koja veseli i Erdoğana i Putina

Posljednja vijest uoči zaključenja ovoga teksta je da je teroristička organizacija povezana s klerikom Fethullahom Gülenom i njegovim strukturama u SAD-u  preuzela odgovornost za ubojstvo ruskog veleposlanika u Ankari, a atentator je čak šest puta bio u osiguranju predsjednika Erdoğana. Ta vijest uklapa se u ono što najviše odgovara i Erdoğanu i Putinu. Prava istina očito se neće doznati.

Autor: 7Dnevno/23. prosinca, 2016./Viktor Kodrič