Patrik Macek/PIXSELL

Hrvatski jezik, Udbini koritari i krojenje sudbine Hrvata BiH

Autor: 7dnevno / 31. ožujka 2017.

Deklaracija o jeziku koju su potpisali Rade Šerbedžija i drugi jugonacionalisti je prvenstveo politički akt za destabilizaciju Hrvata u BiH, kojima se u Federaciji osporava konstitutivnost u smislu zatiranja njihovog identiteta. A jezik je od identiteta neodvojiv

Deklaracija o zajedničkom jeziku koju su osmislili ”intelektualci” četiriju zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije s pravom podiže mnogo prašine u hrvatskoj javnosti. “Suočeni s negativnim društvenim, kulturnim i ekonomskim posljedicama političkih manipulacija jezikom i aktualnih jezičnih politika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, mi, dolje potpisani, donosimo Deklaraciju o zajedničkom jeziku”, stoji u Deklaraciji koja je u utorak predstavljena u Sarajevu. Dovoljno je pogledati tko je Deklaraciju potpisao u Hrvatskoj pa da sve bude jasno: Rade Šerbedžija,Viktor Ivančić, Dragan Markovina, Boris Dežulović, Ante Tomić itd.. Nije, dakle, riječ o nikakvoj ”praktičnoj” deklaraciji kakvu su svojedobno potpisali nadležni ministri Norveške, Švedske i Danske, kojom tvrde da se svi mogu učiti kao jedan policentrični jezik, nije to ni podloga za neku stručnu lingvističku raspravu o jeziku. To je politički akt namijenjen destabilizaciji prije svih Hrvata u BiH kojima se na svaki način u Federaciji osporava konstitutivnost u smislu zatiranja njihova identiteta. A jezik je od identiteta neodvojiv. To je, dakle, mnogo opasniji akt od zle samovolje jugonacionalista, kvaziintelektualaca kojima je bivša država bila nepresušno rasadište njihovih privilegija, što potpisnici Deklaracije bez dvojbe jesu. Tu poruku, na žalost, malo tko iščitava. A dovoljno je pogledati u kojem trenutku dolazi Deklaracija čiji je, eto, zadatak ”suzbijati nacionalizme” u četiri bivše jugoslavenske republike čiji status i međunarodni položaj nije ni približno isti. Dolazi u trenutku kad je kroz žalbeni postupak u Haagu  ponovno aktualiziran tzv. zločinački karakter Herceg Bosne, kojom je upravljao ”zločinac” Franjo Tuđman u okviru udruženog zločinačkog pothvata.

Širenje EU-a i Beograd kao “New York Balkana”

Dolazi u trenutku kad je Europska unija, koja ni sama ne zna što bi s BiH, posve  svjesna  da se članstvo i BiH i Srbije i Crne Gore u Uniji neće realizirati ni približno brzo jer bi po Parizu, Berlinu i Rimu imala narod na ulicama kojem je proširenja EU-a više nego dosta, prije svega da im ”tamo neki” dolaze u njihove države, gradove i uzimaju im radna mjesta jer su spremni raditi za dvostruko manje novca. Pa na nedavnoj konferenciji u Sarajevu nudi zapravo jedan novi koncept ”udruživanja” postjugoslavenskih republika pod srpskom dominacijom. Najveći trn u oku u tom smislu su Hrvati iz BiH, koje ne bi bilo teško u frustraciji u kojoj žive u Federaciji koja se sve više pretvara u džamahiriju nahuškati na, primjerice, opstrukciju sljedećih izbora – što bi vrlo lako iz nereda moglo prijeći u regionalni sukob. Koji bi nužno destabilizirao i Hrvatsku, jedinu članicu EU-a i NATO saveza obuhvaćenu, što je također znakovito, ovom tzv. jezičnom deklaracijom. Sve ovo podsjeća na situaciju od prije tri godine kad su neredi u BiH, isprovocirani i rasplamsani po kantonima s bošnjačkom većinom, a vodili su prema Mostaru, uporno predstavljani kao ”socijalni”.

Građanski savez, Stier i “istorijski utvrđene činjenice”

U trenutku kreiranja i svečanog predstavljanja  Sarajevske deklaracije o zajedničkom jeziku koji bi Hrvatima u BiH oduzeo i to pravo, sve uočljivija i dominantnija postaje politička platforma nazvana Građanski savez BiH. Njezin prvak Reuf Bajrović, bivši ministar energetike BiH, ponajprije član SDP-a BiH a potom DF-a, očito je skupa sa svojim suradnicima zadužen za sotonizaciju Hrvata u BiH. Nedavno su se na nekom skupu u čast žrtava ubijenih potkraj Drugog svjetskog rata ”građani” iz BiH opasno poigrali vrlo jasno sročenim priopćenjem u kojem, uz ostalo, stoji: “Želimo ovim putem izraziti zabrinutost ne samo zbog toga što Vlada Republike Hrvatske otvoreno flertuje sa neonacističkim i ustaškim nasljeđem, nego i zbog toga što u Bosni i Hercegovini vodi otvoreno neoustašku politiku. U tome se, nažalost, naročito ističu predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović i ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier.

Uz to, istorijski je utvrđena činjenica da je Stierov djed, ustaški pukovnik Ivan Stier bio pomoćnik Vjekoslava Luburića Maksa koji je naredio smaknuće 55 partizanskih ilegalaca. Smatramo da će Hrvatska moći biti ozbiljan sagovornik i Bosni i Hercegovini i drugim zemljama u regionu samo nakon što se jasno i nedvosmisleno ogradi od nasljeđa NDH. To danas nažalost nije slučaj.

Iz usta Davora Ive Steira, koji vrlo često govori o Bosni i Hercegovini, još nikad nismo čuli riječi osude zlodjela koje je njegov rođeni djed počinio u našoj zemlji. Štaviše, gazeći stazama svog djeda i Davor Ivo nalazi za shodno da naređuje i ureduje kada će, šta će i u kojem roku biti učinjeno u Bosni i Hercegovini.

Razumno bi bilo očekivati da ministar vanjskih poslova zemlje članice EU ima mišljenje o zločinima počinjenim u ime NDH u Bosni I Hercegovini. Utoliko više što je njegov djed ubijao širom BiH i što je Holokaust dio njegovog porodičnog nasljeđa.

Mi u GS-u se nećemo sklanjati s puta ni Davoru Ivi Stieru, kao što se ni naši pravi i ideološki preci nisu sklanjali s puta njegovom djedu Ivanu Stieru. Jer, kao i naši preci, robujemo samo slobodi” , stoji u priopćenju.

Pozadina napada na ministra Stiera

Poanta prozivanja Stiera preko djeda koji je bio časnik NDH stacioniran u Slavoniji, točnije Vinkovcima, koji nikad nije bio pomoćnik Maksa Luburića, koji nikad nije ratovao u BiH, jest to što Stier najprije kroz Europski parlament, a i danas kao hrvatski ministar vanjskih poslova, zagovara jedini razuman koncept Federacije kojeg se Bošnjaci – točnije njihova islamistička elita potpomognuta vjerskim vođama – boji kao “vrag tamjana”. A to je kantonalizacija Federacije na bošnjačke i hrvatske kantone u kojima bi oba naroda, svaki u svome kantonu, ostvarivali sva svoja i konstitutivna i entitetska prava. Reuf Bajrović i njegovi su zaboravili da su ih ubijali njihovi sunarodnjaci – Bošnjaci-Muslimani, okupljeni u SS-ovu zloglasnu Handžar diviziju kojoj su se najviše priključivali iz mržnje prema Srbima koji su ih ubijali još od raspada Otomanskog carstva. To davno carstvo je ujedno njihov identitet, a u ustaše nisu odlazili jer su htjeli biti “cvijeće” Ante Pavelića, već zato jer su se jedino na taj način osjećali zaštićenima. I danas kroz ministra  Stiera, koji nikad nije tajio tko mu je bio djed i odavno se jasno ogradio od politike NDH-a, proskribirati Hrvate u BiH kao “ustaše” je – osim što je povijesna neistina – i vrlo opasno izvrtanje teza. Predsjednica Grabar Kitarović im je također “problematična” jer je javno iznijela broj mudžahedina u BiH, njih oko tisuću. Taj podatak je točan i dobila ga je od SOA-e, koja ga je dobila od partnerske američke tajne službe, tj. CIA-e. Sotonizacijom Hrvata opcija koja se naziva građanska i koja u biti nije ništa drugo nego promotorica politike Alijinog nasljednika na “tronu”, sina mu Bakira Izetbegovića i njegovog SDA, koji protuhrvatsku politiku u Federaciji provodi i kroz odbijanje izmjena izbornog zakona, odbijajući sve prijedloge Hrvatskog narodnog sabora. I to na dvije razine – na razini Federacije i posebno na razini statusa Grada Mostara.

SDA, Mostar, Komšić i Hrvati

SDA i dalje ostaje na poziciji  ozakonjenog nadglasavanja i obespravljivanja Hrvata s glasovima bošnjačkih birača. Upravo su ti odnosi doveli do toga da u Mostaru nisu održani lokalni izbori još od 2008. godine. Na razini Federacije odbija bilo kakvu promjenu postojećeg zakona prema kojem jedan narod bira drugome političke predstavnike i po kojem su Hrvati uglavnom gubitnici, a u prošlom sazivu Predsjedništva po tom načelu zastupao ih je Željko Komšić

Hrvati su ponudili kompromis jednakog načela u Federaciji BiH, odnosno Mostaru gdje su Bošnjaci odnosno Hrvati u sličnoj, podređenoj poziciji, s tim da je u Mostaru Bošnjacima po gradskome Statutu zajamčeno predstavljanje i nikada u praksi do sada Hrvati nisu nametali političke predstavnike Bošnjacima. Istodobno, Hrvatima su Bošnjaci u dva navrata nametnuli političke predstavnike u Federaciji BiH. Tako bi Mostar i Federacija BiH bili dio jedinstvenog paketa političkog dogovora i imali bi po dvije izborne jedinice koje bi zajamčile izbor legitimnih političkih predstavnika iz reda dvaju naroda.

Kad se sve zbroji neizbježno je pitati se je li se  bošnjačko vodstvo u BiH ikad odmaklo od Alijine dvostruke politike iz 1991., kada je ovlastivši Adila Zulfikarpašića (kojeg neki mediji, čak i strani, nazivaju zaboravljenim Ocem BiH) i Muhameda Filipovića krenuo u pregovore sa Srbima čiji je okvir bio Zulfikarpašić-Filipovićev ”istorijski sporazum sa Srbima”.

Sporazum Filipović-Karadžić iz 1991. godine

Pregovore je inicirala muslimanska strana koja je željela urediti odnose BiH s ostatkom Jugoslavije i osigurati punu ravnopravnost Muslimana sa Srbima i Crnogorcima u novoj državi, u kojoj su imali namjeru ostati i zbog muslimanske manjine u Sanžaku (što je vrlo važno) te su inzistirali na teritorijalnoj cjelovitosti BiH. Izetbegović je zaključio da su pregovori bili uspješni i naložio je Filipoviću i Nikoli Koljeviću, kao srpskom pregovaraču, definiranje konačne verzije teksta. Izetbegović je ocijenio da je pitanje budućeg uređenja te države koje nije bilo definirano pregovorima – marginalno. Milošević prihvatio rješenja pregovaranja i predložio da, pošto su u BiH većina Muslimani, predsjednik države bude Izetbegović. Prihvatio je i da BiH bude jedinstvena vojna oblast, u čijoj će vojsci služiti isključivo njezini državljani, te je, zbog većinskog položaja Muslimana, predložio da zapovjednik vojske uvijek bude Musliman. Sporazum je potpisan između Muhameda Filipovića i Radovana Karadžića 14. srpnja 1991., a prvi put je objavljen u Beogradu 1. kolovoza 1991. godine. Izetbegović je u to vrijeme intenzivno lobirao u državama ondašnjega EZ-a, današnjega EU-a, da se Hrvatska međunarodno ne prizna.

Tri mjeseca poslije u krvavom ratu koji se vodio u Hrvatskoj je pao Vukovar, i kao posljedica toga dan nakon pada Vukovara Hrvati iz BiH su im pomrsili račune osnivanjem Hrvatske Republike Herceg Bosne, za koju su potom uloženi svi napori da joj se oduzme to pravo i da ju se na kraju kriminalizira. Ponavlja li se povijest? U kojoj je Deklaracija o zajedničkom jeziku samo jedan sofisticiraniji instrument, baršunasta batina za nastavak mirnodopskog etničkog čišćenja Hrvata iz Bosne i Hercegovine?

Autor: 7dnevno / 31. ožujka 2017.