flickr
flickr

Hoće li Haag novom presudom ‘šestorici Hrvata’ konačno dotući i pravdu i Hrvate?!

Autor: 7dnevno / 24. ožujka 2017.

Tzv. zločinački podhvat zvan HR Herceg-Bosna - kojim je prema kodu Carle del Ponte upravljao Zagreb - samo je zadnji čin teatra apsurda. Zatvaranje kruga koji je započeo zlokobnim Vance-Owenovim planom

Teatar apsurda bi bio najbolji izraz za žalbeni postupak za šestoricu Hrvata iz BiH koji je u tijeku pred Haaškim tribunalom. Teatar apsurda zato jer detaljno izlazi na vidjelo na koji način su dvojica sudaca (od kojih jedan Mađar, op.a) starijih od 80 godina lakonski prihvatili sve teze Carle del Ponte i dali im legalitet sudske odluke. Suprotstavivši se time predsjedniku Prvostupanjskog vijeća, Francuzu Jeanu Claudeu Antonettiju, koji je u svom izdvojenom mišljenju argumentirao zbog čega sve sukob HVO-a i Armije BiH – koji su počeli rat kao saveznici u borbi protiv velikosrpske agresije – nije bio udruženi zločinački pothvat osmišljen u Zagrebu, a kojeg su predvodili Tuđman, Šušak i Bobetko preko Bobana, Prlića, Praljka, Stojića Petkovića, Ćorića i Pušića.

Oni su u prvom stupnju osuđeni za udruženi zločinački podhvat pod vodstvom Franje Tuđmana u najekstenzivnijem obliku, a Sud je potvrdio tezu Del Ponte da su Hrvati iz BiH unutar tog UZP-a provodili još nekoloko manjih udruženih zločinačkih pothvata. Ta teza ući će u anale međunarodnog prava kao jedinstveni montirani politički proces na tribunalu međunarodne pravde u 21. stoljeću.

Carla del Ponte i izvrtanje smisla Tuđmanovih riječi

Sud je dokaze provodio i vrednovao selektivno. Najjednostavnije rečeno, izvodio je dokaze izvađene iz konteksta, samo one koji su se uklapali u sliku Carle del Ponte – i u to vrijeme dominirajuće britansko-srpske politike. Genezu hrvatsko-muslimanskog sukoba Sud uopće nije analizirao, a nesporna činjenica potkrijepljena s mnogo dokaza prema kojima je HVO snabdijevao oružjem Armiju BiH, Hrvatska joj pružala vojnu obuku i centre na svom hrvatskom teritoriju, u kojima su se njeni vojnici slobodno kretali i vježbali, zbrinjavala ranjene i izbjegle – za Carlu del Ponte i Prvostupanjsko vijeće bila je posve nerelevantna. Nitko ne osporava postojanje logora, granaatiranje Mostara, zločin u Stupnom Dolu, ali treba osporiti izostanak konteksta tih događanja, kao i invazije – i to brutalne – ABiH na Herceg Bosnu koja je počela u lipnjiu 1993. Za platformu udruženog zločinačkog pothvata Tužiteljstvo uzima dvije izvrnute teze. Prvu čine, kao i u postupkiu protiv Gotovine, Markača i Čermaka, misli predsjednika Tuđmana potpuno iščupane iz stvarnog konteksta razgovora s izaslanstvom HDZ-a  BiH u prosincu 1991. godine; tužitelj kao krunski dokaz Tuđmanove zločinačke namjere uzima Tuđmanovu rečenicu koja glasi: “Sad je trenutak da iskoristimo priliku i okupimo hrvatski narod u najširim mogućim granicama”. Ta rečenica doista je bila dio razgovora koji se vodio u više pravaca, jer se jednostavno nije znalo kamo sve vodi krvavi raspad Jugoslavije koji je započeo. Tuziteljstvo izostavlja, a Sud ne prihvaća, nastavak tog razgovora prema kojem Tuđman kaže da cjelovitiost BiH treba pod svaku cijenu zadržati i očuvati, te pomoći Muslimanima iako – kako je rekao – to baš i ne zaslužuju.

 

 

Etničko pustošenje općine Bugojno

Općina Bugojno je drugi eklatantan primjer da su ubijanje hrvatskih civila, rušenje njihovih kuća i svetinja, i njihov progon, bili samo dio smišljenje strategije, koja se danas zove etničkim čišćenjem. Tu su brojke i podaci neumoljivi i nitko ih ne može pobiti niti svesti na nešto slučajno, sporedno, zlodjelo pojedinaca i “neposlušnih” skupina. Prema popisu stanovnistva iz 1991. godine, općina Bugojno imala je 46.849 stanovnika, a od njih je bilo 15.963 Hrvata ili 34,2 posto. Akcijom etničkog čišćenja u srpnju 1993. dolazi do egzodusa bugojanskih Hrvata – i u veljači 1995. njih je samo 1.374. Ostali su izbjegli u Republiku Hrvatsku – 5.365, u Hercegovinu – 3.462 i inozemstvo – 5.762. Žrtve ratnog zločina su 74 odrasla civila, petero djece i 40 zarobljenih vojnika HVO-a, ukupno njih 119. U logoru na stadionu NK Iskre bila su 292 zatočenika, gdje su mučeni, a o sudbini 21 logoraša još se ne zna ništa pouzdano. Opljačkano je više od tri tisuće hrvatskih kuća i stanova, 1.480 hrvatskih obiteljskih kuća je minirano i zapaljeno, a 1.070 ostećeno.

Sudska akrobatika i Vance-Owenov plan

U dugom razgovoru tražili su se modaliteti očuvanja interesa i opstanka hrvatskog naroda u cjelovitoj Bosni i Hercegovini. Pa je sasvim logično da je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, utemeljena nakon pada Vukovara 1991., u svom osnivačkom aktu naglasila da je dio BiH te da pripada i priznaje demokratski izabranu vladu u svojoj zemlji. Druga teza je još veća pravna i politička akrobacija. Tužiteljica tvrdi, a Sud nepravomoćno potvrđuje, da je Vance-Owenov plan za BiH – kojeg su Hrvati prihvatili kao i svi ostali – Tuđmanu, Šušku i vodstvu Herceg-Bosne poslužio za etničko čišćenje Muslimana. To tumače na način da su Hrvati plan potpisali i prihvatili, a Muslimani – tj. Izetbegović – nisu. Plan, doduše, nisu prihvatili ni Srbi. Izetbegoviću je nepotpisivanje plana odgovaralo jer je znao da nema vojnu snagu oduzeti Srbima teritorij koji je Muslimanima pripao prema planu, te je već imao agendu nadoknade tog teritorija oduzimanjem teritorija koji pripada  Hrvatima. Srbi ga nisu prihvatili jer im je služio za relativizaciju njihovih zločina, a Hrvati nisu shvatili da je Vance-Owenov plan klopka u koju se oni trebaju uhvatiti u cilju dugoročno anticipirajuće britanske politike. Cilj je bio razbiti obranu od srpskog agresora i sukobiti saveznike – Hrvate i Bošnjake, što se i uspjelo 1993. Glavni poticaj za rat imao je i svoj diplomatski okvir: Vance-Owenov plan, donesen odmah nakon Nove godine 1993. u Ženevi, dokument je uz kojeg se veže često citirana izjava lorda Owena: “Vrag je u detaljima”. Taj tzv. mirovni plan je izgledao tako britanski, BiH prema njemu ostaje cjelovita država podijeljena na deset “provincija” po etničkom načelu s visokim stupnjem autonomije, što udovoljava hrvatske zahtjeve. Muslimani dobivaju velik dio teritorija, uključujući i one u istočnoj Bosni koji su pod srpskom okupacijom. Srbi ne žele opstanak BiH i a priori odbijaju potpisati plan, ne želi ga, razumljivo, potpisati ni Izetbegović dok ga Srbi ne prihvate, svjestan da nema vojne snage i potencijala oduzeti im ono što mu je planom pripalo. Potpisuje ga samo Mate Boban, predstavnik Hrvata, uz veselje i potporu predsjednika Tuđmana. Čak 17 posto teritorija BiH Vance i Owen su dodijelili hrvatskom etničkom korpusu, uključujući i mješovitu hrvatsko-muslimansku Lašvansku dolinu, ali okruženu teritorijima s muslimanskom većinom. Riječ je bila o tzv. desetoj “provinciji” čija se sjeverna granica poklapa s granicom nekadašnje Banovine Hrvatske iz nikad realiziranog sporazuma Cvetković-Maček iz 1939. godine, a koja je poslije pretočena u nosivu točku  u haaškoj optužnici za Herceg-Bosnu.

Kakva je to Banovina bez Istre, Zadra, Baranje, otoka…?

Ni Hrvati iz Herceg-Bosne ni Tuđman nisu shvatili o čemu je riječ. Nisu prepoznali, jer Banovina kojom se opsesivno vitla i sada u žalbenom postupku, je obuhvaćala Istru, Zadar, Baranju, otoke, samo što to tužitelj Stringer, kao ni autorica Carla, ne znaju, kao što ne znaju ni da zagovarati Banovinu znači obnavljati Kraljevinu Jugoslaviju. Dovoljna je bila jedna sjeverna granica zamišljene Banovine u Vance-Owenovom planu za plan koji su pripremali Hrvatima u BiH i Hrvatskoj – kriminalizaciju i kriminalni pothvat.

Vance-Owenovim planom je složena savršena zamka. U tom trenutku britanski bataljun je pokrivao cijelu Lašvansku dolinu i područje sve do Zenice. Britanski novinari objavljivali su intervjue s prvim zapovjednikom mudžahedinske postrojbe u Travniku.

Nertva 93., “nevina” Armija BiH i haaška “pravda”

Dvadeset i četiri godine poslije u žalbenom postupku njihovog uspjelog ”projekta” obrane optuženih Hrvata argumentiraju kako im Prvostupanjsko vijeće nije dopustilo zločine El Mudžahida, islamističke postrojbe koju je Rasim Delić uveo u sastavni dio ABiH pred rujansku invaziju na Herceg-Bosnu u pokušaju stvaranja islamske države koja bi imala i svoj široki izlaz na  more. Riječ je o operaciji Nertva 93, za koju je Rasim Delić potpisao i zapovijed. I koja ni na koji način kroz optuznice haaške ”pravde”, kao ni u očima međunarodne uglavnom površne javnosti, nije narušila hibridnu sliku nevinosti u svojoj srži zločinačke ABiH kojoj su Hrvati i Hrvatska svesrdno pomagali. Takvu sliku Armije BiH u ratnom sukobu širili su muslimanski intelektualci. Publicist Hadžem Hajdarević je pisao: “Ako je neki ratni zločin užinio vojnik Armije BiH, taj zločin bio je osoban, pojedinačan, rezultat trenutne hirovitosti i trenutne poremećene svijesti, bio je daleko od kolektivne svijesti naroda, nije bio dio sistema, nije bio dio neke velikonacionalne ili velikodrzavne strategije. Mežutim, ratni zločini što su ih u Bosni vršili srpski i hrvatski fašisti bili su sastavnice organiziranog, sustavno planiranog i sustavno provedenog zločina”.

Dr. Hilmo Neimarlija, istaknuti islamski teolog i svojevrsni ideolog SDA, također se upustio u stvaranje mita o nevinosti Armije BiH u ratnom sukobu. Po njemu Bošnjaci-Muslimani u pravilu nisu rušili objekte drugih vjerskih zajednica. To je navodno protiv islamske tradicije, u kojoj je nezamislivo rušenje i skrnavljenje svjetinja drugih vjera. Tome su, kako on kaže, pridonijeli najviši autoriteti, politički i duhovni, bošnjačko-muslimanskog naroda, koji su utjecali da se ne ruše svetinje drugih. Ako su rušene i obeščašćene tuđe svetinje, bilo je to tamo gdje nitko ne bi mogao vidjeti i gdje nije bilo nikakve kolektivne svijesti bošnjačko-muslimanskog naroda.

”Politički Bošnjak” fra Šerčević nikad čuo za Frkinu jedinicu i njene zločine

Minimaliziranje zločina postrojbi Armije BiH još uvijek je vrlo žilavo zahvaljujući ponajprije politici optuženja haaškog tužiteljstva. U Sarajevu predvladava stav da su fojničke fratre ubila “dvojica-trojica vojnika”, a da je suđenje bilo kako treba provedeno lako je moglo izaći na vidjelo da je to ubijanje fratara Franjevačke provincije Bosne Srebrene – bilo planirano. Pa tim više čudi da prvoga dana žalbenog postupka njihov subrat fra Šerčević na HTV-u govori da je on ”politički Bošnjak”. A fojničkog gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara fra Leona Migića ubili su pripadnici zloglasne Frkine jedinice iz sastava Armije BiH, a iz sklopa 316. brigade. Na čelu te postrojbe bio je Ferid Provalić, zvani Frka, sjedište joj je bilo u Visokom, a dokazano je da je sudjelovala u zločinima nad Hrvatima u Krizančevu Selu, na prostorima općina Vareš, Kakanj, Kiseljak, Fojnica, Visoko. U tome minimaliziranju ratnih zločina postrojbi Armije BiH stalno se ponavlja da su zločinci pojedinci, pripite skupine, neodgovorni pojedinci i skupine, a da u tome nije bilo ni plana ni sustava, hoće se reći nikakve politike i strategije. A nemoguće je slučajnošću tumačiti niz ratnih zločina koje su istoga dana počinile postrojbe Armije BiH na području općine Travnik, koje je na mjestu događaja pratio i u svojim memoarima detaljno opisao general Mehmed Alagić. Travnički Hrvati će se uvijek s tugom sjećati 8. lipnja 1993. godine, kada je ubijeno više od 100 hrvatskih civila – i to u Podstinju 4, Maljinama 7, Maljinama/Bušćaku 30, Poljanicama 7, Grahovčici 4, Docu Bili 2, Cuklama 19, Brajkovićima 7, Krpeljici 7. Toliki broj žrtava i toliko skupnih stratišta u jednom danu niti je slučajan niti djelo pojedinaca ili skupina koje su se otele nadzoru, (vidi tekst u okviru).

“Slučajni” masakr na blagdan Sv. Ante i “nevini” Alija Izetbegović!

Mada se ratne zločine paravojnih i redovnih postrojbi Armije BiH želi prikazati kao zločine bez predumiđljanja, to je nebranjiva tvrdnja. Nju debelo pobija tragedija kakanjskih i Hrvata Kraljeve Sutjeske. Od davnina je znano da su i muslimani štovali sv. Antu Padovanskog kao svoga sveca, ali se postrojbe Armije BiH nisu ustručavale baš na blagdan Sv. Ante 13. lipnja 1993. godine na podrucju općine Kakanj provesti pravi masakr nad Hrvatima na više stratišta. Toga dana je u Drenoviku ubijeno 16, u Bjelavicima 2, Slapnici 9, Kraljevoj Sutjesci 4, Strijetešću 2, Bistranima 4, Kovačima/Bradarićima 10, Lijesci 2, Balićima 2, Teševu 2 i Grmačama 3 hrvatska civila ili zarobljena vojnika HVO-a. Za ratne zločine počinjene nad hrvatskim stanovništvom u vrijeme sukoba između Armije BiH i HVO-a obično se kaže da su bili bez predumišljaja, da nisu planirani, nisu bili plod politike i strategije, pa kada su se i dogodili, onda za njih nitko nije znao iz vojnog i političkog vodstva Armije BiH i SDA. Da je to samo zavaravanje javnosti pokazao je general Sefer Halilović, koji je sam osobno izvijestio Aliju Izetbegovića o zločinu u Uzdolu, gdje je ubijen 41 hrvatski civil i zarobljeni vojnik HVO-a.

Zločin u Uzdolu počinjen je 14. rujna, a nekoliko dana prije toga u Grabovici su masakrirana 32 hrvatska civila. Sve to, svi ti zločini su posljedica operacije Neretva 93., zbog koje Izetbegović nije želio potpisati ni drugi plan za BiH – Owen- Stoltenbergov, koji je predviđao federaciju “triju republika”.

O  tim zločinima, broju žrtava, počiniteljima zločina, vremenu i okolnostima njihova izvršenja znao je vrh ABiH, a i Predsjedništvo RBiH, točnije Alija Izetbegović. Nitko na te zločine nije reagirao, nitko ih nije procesuirao. Ali se zato izvan svakoga konteksta sudi Hrvatima iz Herceg-Bosne i Hrvatskoj i njezinu političkom vodstvu za zločinački pothvat protiv Muslimana. Nevjerojatno!

Ključ relativizacije velikosrpske agresije na BiH – koji je Bošnjacima dodijelio ekskluzivni status jedine žrtve, koji je i “ozakonjen”, suprotno svim pravilima međunarodnog i ratnog prava, u Daytonu – je uspio.

Na tom putu je stradao Dario Kordić, jer bez njegove takozvane političke odgovornosti, koja je i dalje enigma u smislu i pravne i povijesne istine, optužnica protiv Prlića, Praljka i ostalih ne bi mogla biti podignuta s okvirom zločinačkog pothvata pod Tuđmanovim vodstvom, što je bio jedini cilj, a ne kazniti zločine i počinitelje imenom i prezimenom.

Tzv. zločinački podhvat zvan Hrvatska Republika Herceg-Bosna, kojim je prema Carlinom kodu upravljao Zagreb, samo je zadnji čin teatra apsurda. Zatvaranje kruga koji je započeo Vance-Owenovim planom. Ali s obzirom na teške posljedice bezobzirne politike Britanije, ali i Europe – koje danas zbog vahabističkog terora trpi cijeli zapadni svijet – pitanje je hoće li se taj krug uspjeti zatvoriti. Odluka Žalbenog vijeća, baš kao i ona u prvom stupnju prije tri godine, bit će politička – i diktirat će je trenutačne okolnosti i interesi velikih sila na Balkanu.

Autor: 7dnevno / 24. ožujka 2017.

ZADNJE VIJESTI