Flickr
Flickr

Europski sud pravde presudom o vjerskim simbolima na poslu udario u temelje EU-a!

Autor: Viktor Kodrič / 7Dnevno / 17. ožujka 2017.

Sudeći po odluci Suda, na radnim mjestima svoju vjeru neće smjeti iskazivati ni muslimani, ni kršćani ni Židovi… Time se krše slobode i ljudska prava, a pravo na vjeroispovijest je jedno od važnijih jer građane Europe  definira identitetski, civilizacijski i tradicijski. Europa je izložena rastućem sekularizmu najgore vrste

Europski sud pravde donio je presudu koja je izazvala, i to s pravom, mnoge polemike te postavila, također s pravom, pitanje kamo ide Europa, i kuha li se malo pomalo, taktikom malih koraka, kroz frustrirajuće administrativne odluke  novi rat na starom kontinentu. Sud je presudio da poslodavci mogu priječiti zaposlenicima da nose vidljiva vjerska obilježja, izjavivši kako „interno pravilo tvrtke kojim se zabranjuje vidljivo nošenje bilo kakve političke, filozofske ili vjerske oznake ne predstavlja izravnu diskriminaciju“. Sud u Luxembourgu, kojeg još nazivamo Sud Europske unije, sudio je po tužbi dviju muslimanki, u Francuskoj i Belgiji, koje su smatrale da su diskriminirane jer su odbile skinuti marame na radnom mjestu. U presudi koju su izgubile stoji da se zabrana nošenja u ovom slučaju vjerskih oznaka mora temeljiti na internom pravilu tvrtke kojim se traži da svi zaposlenici izgledaju „neutralno“.

Ako se pogleda definicija Europskog suda pravde prema kojoj taj sud osigurava da se pravo EU-a jednako tumači i primjenjuje u svim državama EU-a, te osigurava da države i institucije EU-a poštuju pravo EU-a, onda je Sud ovom presudom povrijedio temeljni trezor vrijednosti na kojima počiva Europska unija, a to su slobode i ljudska prava, među kojima je pravo na vjeroispovijest jedna od važnijih jer građane Europe  definira identitetski, civilizacijski i tradicijski.

Učiniti ljude „neutralnima“ je konačan cilj skrivenog establishmenta ukorijenjenog u pokroviteljstvima transatlantskih elita koje izvršavaju njihove želje i zapovijedi. Do prije još samo godinu dana na ovo sve bih rekao da je riječ o teoriji urote. Ali ta „urota“ se odvija pred našim očima. Konačan cilj je „Europa bez Boga“, a takva Europa je kadra svašta.

Najzanimljivije od svega je kako se „ulaz“ našao kroz vjeroispovijest koja je trenutačno zbog migranata i terorističkih napada koji su odnijeli mnoge živote u Parizu, Bruxellesu, Nici, Berlinu… u Europi omražena – kroz Islam. Sigurno da dvije žene koje nose maramu i otkriveno lice, koje rade i plaćaju porez Francuskoj i Belgiji, nisu teroristkinje, već „obične“ vjernice, radnice, supruge, domaćice i majke. I njih je u ime „viših ideala“ Europski sud ovom presudom zapravo diskriminirao. Ali neće diskriminirati samo njih. Postavio je time pravilo i za druge – za križeve na lančićima za većinske  kršćane, za kipe (kapice) koje nose Židovi među, kojima i mnogi biznismeni, ili pak pokrivala za glavu koja nose pojedine ortodoksne Židovke. Presuda se ni najmanje, kako se to u nas protumačilo, ne odnosi samo na muslimane. Jer vrag je u detaljima.

„EU u više brzina“, diskriminacijski zakoni i nova retorika

Ova presuda samo se nadovezuje na histeriju koju šire političke elite s migrantskim valom koji je Europu planski zapljusnuo prije dvije godine, a čiji je sponzor bila Njemačka kojoj se „arhitektura“ u jednom trenutku urušila i izmakla kontroli. Europske države pod paravanom „EU u više brzina“ odjednom ne gube vrijeme na donošenje zakona koji se temelje na rasizmu, ksenofobiji i, vrlo često islamofobiji – pokličima kojima su teroristički napadi dali krila i koje propagira politička retorika. Moha Gerehou, aktivist za ljudska prava, pogađa u bit kad kaže: „Time je Europska unija došla do točke gdje šutke gleda kako njene države članice donose zakone poput onog u Danskoj, a koji vlastima dopušta da izbjeglicama koji dolaze u tu državu zaplijene novac, nakit i vrijedne predmete. Cilj je Dansku učiniti manje privlačnom i smanjiti broj izbjeglica koji tamo dolaze.

Mađarski zakoni pripisuju tri godine zatvora za svakoga tko u zemlji boravi ilegalno, te do pet godina za one koji pokušaju prijeći granicu ili uništiti 175 kilometara dugu žičanu ogradu koja Mađarsku dijeli od Srbije.

Njemački pak zakon predviđa da tražitelji azila kojima nije dodijeljen status izbjeglice, pa čak i ako primaju pomoć na temelju humanitarnih razloga, dvije godine nemaju pravo tražiti ujedinjenje sa svojom obitelji. Ovo su samo neki od primjera toga kako rasizam i ksenofobija, koji se ukorjenjuju u Europi zbog migracijske krize i terorističkih napada, omogućavaju bujanje mržnjom vođene političke retorike do mjere da ona postane uobičajena u javnoj sferi.

Skrivanjem iza izgovora nacionalne sigurnosti i tvrdnji o očuvanju demokratskih i zapadnih vrijednosti, prava i slobode se malo pomalo srozavaju na načine koji se inače ne bi tolerirali. Građani pak, umjesto da reagiraju na svako rezanje kako bi očuvali teško izborena prava, odabiru pasivnost“.

Građane se zapravo ovim dovodi do ruba. Sve se odvija po modelu već viđenom i poznatom, koji je izrodio veliko zlo. U Europi se sve radi da se izazove puč u münchenskoj pivnici u 21. stoljeću. Radi se isto što su radili fašisti i nacisti. Prvo nešto zabrane manjini koja zbog ovih ili onih razloga ne uživa najveće simpatije (Židovi u Njemačkoj onda, Muslimani u Europi danas) da bi potom to isto primijenili na sve ostale (katolike, protestante, bolesne, invalidne, psihički poremećene, političke neistomišljenike, itd.). To nam se, samo na vrlo sofisticiran način, događa i sada. Sofisticiran zato jer narod Europe u atmosferi smjerno stvorene histerije u kojekakvim novim „liderima“ koje ova situacija stvara ne prepoznaje opasnost. Kao što ni Nijemci, na čelu s njemačkom aristokracijom, to nisu prepoznali u Hitleru, koji je bio okultist, sotonist i eugenik – opsjednut jednom arijevskom rasom plave kose i plavih očiju. Zanimljivo je da presuda Europskog suda pravde dolazi dan prije parlamentarnih izbora u Nizozemskoj, u kojoj su muslimanski imigranti postali ključno pitanje kampanje. Neofašist Wilders i njegova stranka imaju velike šanse dobiti pojedinačno najveći broj glasova na izborima – što je u toj velikoj i važnoj europskoj zemlji donedavno bilo nezamislivo.

A za samo mjesec dana su izbori u Francuskoj, zemlji utemeljiteljici EU-a, u kojoj sve popularnija Marine Le Pen svoju kampanju i političku ideju gradi na rasizmu i ksenofobiji. Istodobno Trump, koji je na čelo SAD-a došao bez „kontrole“ i time šokirao vladare svijeta, Ameriku sve više zatvara. Trump ne vjeruje u  slobodnu trgovinu s Europom i od Europe traži veću financijsku participaciju za NATO, veću cijenu „zaštite“.

Malo pomalo Europa ostaje na brisanom prostoru, sama sa svojim neriješenim „mračnim tajnama“ iz kolonijalne prošlosti , s izbacivanjem Boga iz kuće, i s rastućim sekularizmom najgore vrste. Europa ostaje duhovno prazna i ova presuda dvjema muslimankama – običnim radnicama – samo je „doprinos“ produbljivanju te duhovne praznine.

„Elita“ i proces rastakanja EU-a preko „satelita“

Cijeli proces započeo je davno u Velikoj Britaniji, koja je Brexitom stvorila glavnu platformu za početak rastakanja Europske unije kao poželjne zajednice zamišljene na načelu ljudskih prava, vjerskih i političkih sloboda, slobodnog i mobilnog tržišta rada i kapitala, te ravnopravnosti naroda koji u zajednici žive. Već sam pisao o tome pišući o pedofiliji kao osmišljenom instrumentu kontrole britanskih elita, čiji se utjecaj preko „satelitskih kruna“ Nizozemske, Belgije, Švedske, Danske, neminovno i neizbrisivo pretočio na cijeli stari kontinent i postao univerzalni model.

Britanski masonski socijalni darvinizam i eugenika od 19. stoljeća su glavna platforma funkcioniranja, uključujući i politički sustav. Vladavina nadstaleža eugeničara je temeljna misao onoga što se naziva “novi svjetski poredak”.

O svim ovim stvarima proročanski su pisala dvojica književnika. Orwell u svom kultnom romanu o “Velikom bratu” nazvanom “1984”, te Aldous Huxley u knjizi “Vrli novi svijet”, objavljenoj davne 1932. godine. I Orwell i Huxley inspiraciju za svoje romane su crpili u vlastitoj povezanosti s iluminatskim fabijanskiom društvom. “Vrli novi svijet” govori o sustavu svijeta u potpunoj kontroli u kojem se djeca podižu u kolektivnim odgajalištima, od rođenja naučena da poštuju samo Državu. Učine li ta djeca, piše Huxley, bilo što što je suprotno programiranim uputama podvrgavaju ih elektrošokovima. Djecu u “vrlom novom svijetu” pretvara se u nezasitne potrošače kako bi se pokretao motor industrijske proizvodnje.

Bit te kontrole u Huxleyjevu romanu je sklanjanje dječice od utjecaja njihovih roditelja i razbijanje obiteljske zajednice. Upravo to se događa u Velikoj Britaniji već jako dugo, s moćnom mrežom “proizvedenih” pedofila. Britansko Ministarstvo unutarnjih poslova čak uzima otiske prstiju djece mlađe od pet godina, pravdajući to probnim ispitivanjem programa biometrijske kontrole identiteta, za koji imamo sve razloge sumnjati odnosno vjerovati da je riječ o podvali. Udruge za zaštitu građanskih prava uglavnom su dio tog vala. Dovoljno je reći da su laburistički političari Harriet Harrman, Jack Dromey i Patricia Hewitt, kao čelni ljudi “Nacionalnog vijeća za civilne slobode” bili saveznici organizacije “Pedofilska razmjena informacija”, gurali u parlamentu povelju “Lolita” za legalizaciju incesta, lobirali da se dob svojevoljnog pristanka na seks smanji na deset godina starosti, ako dijete “pristane shvaćajući prirodu čina”, lobirali u parlamentu za ljudska prava pedofila itd.. Sve pod krinkom sloboda, demokracije i vladavine prava – modelu kojeg je mason Ruskin osmislio na Oxfordu u 19. stoljeću.

Još 1969. rotšildski cionist dr. Richard Day je kazao da obitelj, sukladno planu, treba sve više gubiti na važnosti. Odmah nakon te izjave Britansko humanističko udruženje je objavilo kako želi i kani razoriti tradicionalnu kršćansku obitelj, “pravdajući” to činjenicom da humanizam odbacuje religiju. Sve se to događa danas u prikrivenim ili otvorenim oblicima koji su prihvaćeni kao „normalno ponašanje“, pa čak i kao dio građanske uljudbe.

Katolička crkva i ozračje histerije

Bez dvojbe, najveća opasnost za “novi svjetski poredak” je najjača doktrinarna kršćanska crkva – Katolička crkva. Koja i sama nije lišena tih utjecaja. Dovoljno je poredati neartikulirane stavove aktualnog pape i pogledati duboko podijeljene biskupe u Njemačkoj. Sve što je izvan Bavarske više ne znamo je li Katolička crkva ili neka liberalna nevladina udruga.

I u tom i takvom ozračju histerije, islamofobije, ksenofobije i rasizma nitko od političara, novinara do nevladinih udruga u Europskoj uniji neće propitkivati zakonitost ovotjedne presude Europskog suda pravde. Koji je nadležan za područje EU-a, ali je u svoje odluke dužan implementirati i ravnati se presudama Suda za ljudska prava u Strassbourgu koji obuhvaća sve zemlje članice Vijeća Europe, a riječ je i o zemljama koje su izvan Europske unije i koje u nju nikad neće ući niti započeti pregovore (Rusija npr., V. Britanija nakon Brexita, Bjelorusija, itd.). Jer i više je nego očito da ova odluka krši temeljnu konvenciju, članke 9 i 14, koji kažu:

1. Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da se promijeni vjera ili uvjerenje i slobodu da se pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima, slobodu da se promijeni vjera ili uvjerenje i slobodu da se pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima.

2. Sloboda iskazivanja vjere ili uvjerenja podvrgnut će se samo takvim ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa javnog reda i mira, zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih (čl. 9).

Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje (čl. 14). Sud EU-a i više je nego očito nije se vodio odredbama Konvencije po kojoj je Sud za ljudska prava presudio mnoge slučajeve vjerske diskriminacije, stvorivši time standard po kojem  su se europski sudovi bilo nacionalni bilo sud jedne tvorevine – pravnog subjekta kao što je EU – dužni ravnati. Od brojnih slučajeva koja je sudio Sud u Srassbourgu po pitanju vjerske diskriminacije  izdvojio bih dva:

1. Otto-Preminger protiv Austrije

Podnositelj zahtjeva, Otto-Preminger-Institut für audiovisuelle Mediengestaltung (OPI), privatno je udruženje, po austrijskom zakonu osnovano u Innsbrucku. U skladu sa Statutom, to je neprofitna organizacija, čija je osnovna djelatnost promocija kreativnosti, komunikacija i zabave kroz audiovizualne medije. Što uključuje i kina pod nazivom “Cinematograph“ u Innsbrucku. Udruženje, podnositelj zahtjeva, najavilo je seriju od šest filmskih projekcija filma „Ljubavno vijeće“ autora Wernera Schroetera, koje bi bile dostupne široj javnosti. Prva od ovih filmskih projekcija bila je zakazana za 13. svibnja 1985. Na zahtjev Rimokatoličke crkve, biskupije u Innsbrucku, javni tužitelj je pokrenuo kazneni postupak protiv glavnog direktora OPI-ja,

Dietmara Zingla,. Optužba je podignuta za „potcjenjivanje religiozne doktrine“,  djela  koje je zabranjeno članom 188 Kaznenog zakona Austrije Nakon što je film bio prikazan na zatvorenoj sudskoj sjednici javni tužitelj  je podnio zahtjev za zapljenom prema Zakonu  o medijima. Istog dana zahtjev je odobrio nadležni sudac Okružnog suda u Innsbrucku. Pa se najavljena javna projekcija filma nije mogla održati. Slučaj je OPI na kraju doveo do Suda za ljudska prava u Srassbourgu, koji nije presudio u njegovu korist. Riječ je o jedinstvenom predmetu gdje je Sud odlučivao o sukobu dvaju prava – i to prava na slobodu izražavanja, definiranog čl. 10 Konvencije, na koje se pozivao podnositelj zahtjeva, i prava na slobodu vjere, definiranog već opisanim čl. 9 Konvencije, na kojeg  se pozivala Austrija. Sud je u ovom predmetu dao prevagu članku 9, što je obrazloženo u presudi, na sljedeći način:

”Sud ne može zanemariti  činjenicu da je rimokatolička vjera, vjera goleme većine u oblasti Tirola. Zapljenom filma, austrijske vlasti postupile su s ciljem da osiguraju vjerski mir u toj pokrajini  te spriječe osjećaj vjernika da su meta napada na svoja vjerska uvjerenja na jedan neopravdan i uvredljiv način. Sud ne smatra da su austrijske vlasti prekoračile svoje polje slobodne procjene u tom pogledu.”

2. Buscarini i drugi protiv Republike San Marino

Sud u Srassbourgu je presudio u korist zastupnika u parlamentu koji su nakon izbora odbili prisegnuti na tekst zakletve koji podrazumijeva zaklinjanje na Evanđelje s obzirom na to da nisu religiozni.

Ta je presuda posebno važna jer govori o izabranim  članovima  jednog političkog tijela, parlamenta San Marina, koji su zastupnički mandat dobili na demokratskim izborima i  kojima  je bilo  zaprijećeno da će izgubiti mjesto u parlamentu ako ne polože zakletvu koja je sadržavala elemente religije kojoj nisu pripadali. Sud je zaključio da ovakva praksa nije u skladu s Europskom konvencijom i da je došlo do povrede članka 9 Konvencije.

Sud je tom prilikom ponovo naglasio da je „sloboda misli, savjesti i vjere, koja je zajamčena člankom 9 Konvencije, jedan od temelja „demokratskog društva“, u smislu Konvencije. To je, u svojim vjerskim

dimenzijama, jedan od vitalnih elemenata identiteta vjernika i njihove koncepcije života, a također je  i dragocjeno sredstvo za ateiste, agnostike, skeptike i one koji nisu zainteresirani za vjeru. Pluralizam je neodvojiv od demokratskog društva, i gradio se stotinama godina. Sloboda vjere podrazumijeva „da se vjeruje ili ne vjeruje i da se prakticira ili ne prakticira  vjera.“

Sudeći po posve i pravno i stvarno nerazumljivoj odluci Europskog suda pravde, na radnim mjestima poput nekih modernih robova u niši famozne „neutralnosti“ svoju vjeru kao dio svakodnevice i – kako Sud lijepo kaže u presudi protiv San Marina – koncepcije života – neće smjeti iskazivati ni muslimani ni kršćani ni Židovi niti drugi. I to je najveća, neprepoznata opasnost ove presude, koja može proizvesti nesagledive posljedice.

Autor: Viktor Kodrič / 7Dnevno / 17. ožujka 2017.

ZADNJE VIJESTI