Bošnjaci i Albanci – glavni oslonac turskog utjecaja

Autor: Viktor Kodrič / 7Dnevno / 21. travnja 2017.

Davutoglu vidi širenje neoosmanskog koncepta kroz djelovanje muslimanskih zajednica, gdje god postoje i kao manjina. Smatra da dva važna kratkoročna i srednjoročna cilja turske vanjske politike na Balkanu trebaju biti  - jačanje Bosne i Albanije

Referendum u Turskoj donio je veliku kuknjavu nad turskom demokracijom i republikom, a predsjednika Erdogana okitio naslovom ”sultana” ili ”Ataturka poslije Ataturka”. Ovim drugim ga kite njemački mediji, posve pogrešno, jer Erdogan nikad neće biti Ataturk. Erdoganova moć je sada bazirana na tijesnoj pobjedi na referendumu koju je iznijela turska dijaspora, koju u Njemačkoj, Austriji ili Nizozemskoj, ne brine previše  stanje ljudskih prava u njihovoj matičnoj zemlji, već ”romantičan” poriv o povratku   snage nekadašnjeg Osmanskog carstva. Erdoganu su tako na pobjedi čestitale islamističke terorističke skupine, Ahrar Al-Sham, Jaish Al-Islam, Faylaq Al-Sham i brigada “Sultan Murat”.

“Čestitamo našoj turskoj braći na rezultatima referenduma i molimo Allaha da pomogne Tayyipu Erdoganu da Turskoj i cijeloj regiji podari stabilnosti i prosperitet”, napisao je na Twitteru, čelnik Ureda za odnose s javnošću, skupine Ahrar Al-Sham, Omran Muhamed.

Inače, referendum u Turskoj, došao je i dobrim dijelom kao refleksija Erdoganove paranoje nakon neuspjelog vojnog udara u ljeto prošle godine. Jedino logično pitanje je danas, s obzirom na složenu geopolitičku situaciju – činjenicu da je Turska članica NATO saveza, da je prije dvije godine Erdogan napravio veliki zaokret prema Rusiji i da je uloga Turske u Siriji ponajprije kroz operaciju ”Eufratov štit ” jako ambivalentna – hoće li Erdogan s apsolutnom moći izdržati do 2019. godine kada bi ta moć trebala biti i formalno implementirana?

Turska u Siriji

Operacija” Eufratov štit ” je službeno  završena krajem ožujka i nije ostvarila stvarne Erdoganove ciljeve, koje ni on ni turska vojska nikad nisu javno izrekli, a koji su bili više nego očigledni. Prvi i najvažniji je bio  spriječiti ujedinjenje Kurda u kompaktan teritorij kantona Afrin, Kobani i Hasaka. Drugi je bio osigurati područje islamističke enklave od Azaza do grada Mare na sjeveru pokrajine Aleppo, a treći – ponovno postati čimbenik u velikoj igri oko Sirije iz koje je Turska izbačena prošloga ljeta i time ojačati Erdoganov položaj koji je oslabljen nakon pokušaja vojnog udara. Iako je glavni turski neprijatelj u propagandnom marketingu u sjevernoj Siriji bio ”kalifat” – pravi razlog tog ”rata” bio je kurdsko-turski sukob koji tinja u Siriji, Iraku i samoj Turskoj.

Turska je doista  na trenutak bila u središtu međunarodne i regionalne pozornosti sa mogućnošću, da ima vodeću ulogu u cijeloj regiji. S padom arapskog proljeća i promjenama odnosa snaga u Siriji zbog neposredne ruske intervencije, na kraju je postala veliki gubitnik, zahvaljujući dvostrukoj igri Zapada i NATO saveza . Američko-ruski dogovor u vezi Sirije je, usprkos snažnom protivljenju Turske, doveo do odluke za suradnjom sa sirijsko-kurdskom strankom  YPG, koja je produžena ruka separatističke PKK, koja protiv Turske gerilski ratuje još od 1984. godine.

Inače, Erdogan je uložio sve napore da s ruskim predsjednikom Putinom izgladi nesporazume u pogledu Sirije; odnosi su se poboljšali samo u sklopu ruskih interesa u sve lošijim rusko-američkim odnosima.

Raspadom Sovjetskog Saveza, Europa je ograničila turski utjecaj na Balkanu. I nakon završetka rata u Hrvatskoj i BiH , posebno iz BiH, posve se povukla. Dolaskom na vlast 2002., Erdogan je okrenuo taj stav i iskoristio tu situaciju za prodor na Balkan, na kojem, osobito u Federaciji BiH, ima enorman utjecaj i danas  upravlja svim kretanjima. Promjenu je označila ”Strateška dubina”, vanjskopolitički manifest sveučilišnog profesora Ahmeta Davutoglua, glavnog ideologa Erdoganove politike i ministra vanjskih poslova, pa potom i premijera.

Važnost Balkana za Tursku u „Strateškoj dubini“  ogleda se u rečenici: „Obrana Istambula počinje od Jadrana i Sarajeva.” Time jasno naglašava važnost Balkana za Tursku, koja treba jačati svoj utjecaj na Balkanu.To se posebno odnosi na muslimansko stanovništvo, prvenstveno Albance i Bošnjake, koji su – “baštinici osmanskog nasljeđa.”

Razmatrajući balkanske odnose, Davutoglu vrlo kritički govori o Dejtonskom mirovnom sporazumu: “Dejtonski sporazum, koji umjesto univerzalnih ljudskih prava i normi međunarodnog prava, mnogo više zastupa diplomatske tragove realpolitike, s te strane predstavlja konjunkturni sporazum koji je proistekao iz međunarodnih sistemskih ravnoteža.” Vrlo je oštar i prema položaju i pravima Srba u Bosni i Hercegovini, posebno prema formiranju Republike Srpske i presijecanju teritorijalne povezanosti muslimana na Balkanu. Povezanost muslimana u Makedoniji, na  Kosovu, Sandžaku i Bosni i Hercegovini,vidi kao turski strategijski interes, jer bi „razdvajanje i marginalizacija ovih zajednica, s kojima je Turska u sudbonosnom savezništvu, označila definitivan kraj osmanskog nasljeđa u regiji.”

Davutoglu vidi širenje neoosmanskog koncepta kroz djelovanje muslimanskih zajednica, gdje god postoje i kao manjina. Smatra da dva važna kratkoročna i srednjoročna cilja turske vanjske politike na Balkanu trebaju biti  – jačanje Bosne i Albanije. Osim toga, turska vanjska  politika bi posebno trebala biti posvećena  rješavanju problema koji se tiču budućnosti muslimanskih zajednica na Balkanu, baštinika Osmanskog carstva.

Da bi osigurala kontinuitet i djelotvornost ovakve politike, Turska se mora izboriti za međunarodnu legalizaciju svog paternalizma nad balkanskim muslimanima, odnosno, za pravo intervencije u pitanjima vezanim za muslimanske manjine. Ostvarivanje tog prava, jedino je moguće ukoliko se slijedi aktivna politika prema Balkanu. Pored političkog djelovanja, on preporučuje da ekonomska osnova turske vanjske politike na Balkanu bude izgradnja prometnica, te  afirmacija političke kulture i institucija naslijeđenih od Osmanskog carstva, odnosno, snaženje osmanskog nasljeđa kod balkanskih muslimana.

Osmansko naljeđe…

Koncepcija turske balkanske politike, onako kako ju je iskreirao Davutoglu, nesumnjivo je odmah  predstavljala  plan za trajni povratak i učvršćivanje Turske na Balkanu, koji nije prepoznat na pravi način, a koji je proveden. Taj utjecaj za Tursku ima  presudan značaj za njenu međunarodnu poziciju. Davutoglu tvrdi da  Turska ne može imati pretenziju postati bitan faktor u međunarodnim odnosima, ukoliko nije u stanju formirati vlastitu sferu utjecaja  na Balkanu. Glavni oslonac za ostvarivanje tog utjecaja su – Bošnjaci i Albanci. To je suštinsko obilježje vanjskopolitičke doktrine koju, prema Davutogluovom mišljenju, Turska treba provoditi na Balkanu.

Ta doktrina predviđa instrumentalizaciju balkanskih etničkih skupina i država, čiji se identitet pouzdano može utemeljiti na osmanskom nasljeđu.

Kada danas čitamo „Strategijsku dubinu“, vidimo da je ona itekako uzela maha. No, „marifetluci’“ Tayipa Erdogana nakon neuspjelog vojnog puča, pogromi u vojsci, pravosuđu, civilnom sektoru i na sveučilištima, bili su previše i za Ahmeda Davutoglua. Podnio je ostavku na mjesto premijera i šefa stranke. Iako je i više nego jasno da je njegovo „uklanjanje“’ bila izravna Erdoganova naredba.

Davutoglu je otišao, ali njegov ideološki okvir ostaje i s ovim referendumom s kojim je Erdogan dobio neograničenu moć, postaje iznimno opasan za Balkan. U Sarajevu se slavilo na dan Erdoganove referendumske pobjede!

Autor: Viktor Kodrič / 7Dnevno / 21. travnja 2017.