President of Russia

Assad Putinu: INA-ini pogoni u Hajanu vlasništvo su Republike Hrvatske!

Autor: Viktor Kodrič / 7Dnevno / 10. veljače 2017.

Čim su Assadove snage oslobodile plinske pogone u Hajanu, ruski predsjednik Vladimir Putin nazvao je sirijskog predsjednika, ali on je odbio njegovu ponudu o preuzimanju INA-inih dobara u Siriji. Putina INA zanima kao važno oruđe utjecaja u Hrvatskoj i rušenja američkih interesa na Balkanu

Sirijska vojska pod zapovjedništvom Bashara al-Assada zauzela je prije nekoliko dana plinske pogone u Hajanu, koji su u vlasništvu naše Naftne industrije (INA-e), protjeravši s tog područja  džihadiste tzv. Islamske države koji su prije nešto manje od mjesec dana taj pogon dijelom zapalili. Vijest je  objavila  agencija Al-Masdar, bliska režimu Bashara al-Assada.
Pogone su u 3 sata po lokalnom vremenu zauzeli 5. legija sirijske vojske (SAA) i postrojbe zvane „Tigrovi“, potpomognuti zračnim napadima.

Iako su plinski bunari u području Hajana bili uništeni, to područje 40 km zapadno od Palmire je iznimno važno zbog svog položaja i planinskog masiva koji se proteže u dužini od nekoliko kilometara. INA je u području Hajana poslovala 57 dana u 2012. godini, ali je u Siriji od 1998. godine. Do 2012. te hrvatska energetska kompanija je tamo uložila 300 milijuna eura.

Najzanimljivije od svega je da je ruski predsjednik Vladimir Putin odmah nazvao Assada, koji je odbio njegovu ponudu o preuzimanju INA-inih dobara u Siriji kazavši da je to vlasništvo Republike Hrvatske.

U Hrvatskoj prešućena vijest!

Ova vijest – umjesto da bude „bomba“ i potakne ponajprije našu tajnu službu na akciju, a zatim i politiku – u medijima i političkim krugovima je uglavnom prešućena. I to usred skandala s arbitražom oko INA-e, s presudom Arbitražnog vijeća u Ženevi i postupkom u Washingtonu koji uskoro započinje.

Putin u okviru novoga poretka i jačanja Rusije na svjetskoj sceni, koje je započelo u mandatu američkog predsjednika Baracka Obame, s definirano „presedanski“ važnom ruskom intervencijom u Siriji – zna što želi. Preuzeti Balkan kao bitan poligon dijeljenja Zapada i Istoka za njega je taktički važan potez.

Osim Srbije, glavne saveznice, Putin na tom području ima dvije bitne saveznice, članice EU-a, Mađarsku i Sloveniju. Borut Pahor, dok ovo pišem, je u Moskvi na službenom susretu s Putinom.

Viktor Orban, najvjerniji Putinov saveznik u Europi, prošle godine u jeku migrantske krize je bio u Sloveniji. Prilikom toga susreta malobrojni mediji su uočili fokus, a to je transfer ruskog plina između Slovenije i Mađarske i zadržavanje primata Gazproma na Balkanu. U tom svjetlu treba promatrati i Putinovu ponudu Orbanu o kojoj sam već pisao, prema kojoj za preuzimanje MOL-ova udjela u INA-i nudi zapravo malo – ne više od 600 milijuna eura. A Gazprom je jedan od dioničara mađarskog MOL-a. Hrvatska politika se ponaša kao da nije sposobna sagledati Orbanov susret s Putinom u svjetlu nove geopolitike. U većini naših provladinih medija se tretira kao „regularan susret dvojice predsjednika“.

Mađarsko-rusko strateško partnerstvo

Putin je istaknuo kako je Mađarska ruski  strateški partner, a Orban naglasio kako „europska ekonomija nikada neće moći biti konkurentna bez Rusije“ uz jasnu poruku „kako Mađarska treba Rusiju“. Orban nije propustio još jednom kritizirati  sankcije protiv Rusije, naglašavajući kako one štete i Rusiji i Europi. Glavna i najozbiljnija  izjava sa sastanka Orban- Putin bez dvojbe je bila Orbanova. Rekao je da je Mađarska zainteresirana za novi ruski plinski projekt koji bi preko Turske išao do Grčke, Makedonije, Srbije i Mađarske.

Rusija je prije tri godine odustala od Južnog toka, plinovoda koji je prvi trebao dovesti ruski plin do južne i jugoistočne Europe zaobilazeći Ukrajinu već tada prema prvom planu iz 2007. Ukrajinska kriza je u međuvremenu  eskalirala, a s njom i pritisak Bruxellesa na države kroz koje je trebao proći Južni tok – Bugarsku, Srbiju, Mađarsku, pa i na Hrvatsku koja je nakon svih prijepora s Družbom Adria i propuštenih rokova za prijavu (i  jedno i drugo je, dakako, imalo političku konotaciju zbog pristupanja NATO savezu), trebala dobiti eventualno svoj „krak“. Posebno se taj pritisak vršio na Bugarsku, bez čije suglasnosti Južni tok nije mogao biti ostvaren. Günther Oettinger, tadašnji povjerenik Europske komisije  za energetiku je bugarskim vlastima kazao da mogu sudjelovat u projektu Južni tok, ali po komercijalnoj cijeni.

Oettingerova poruka „slabijim“ članicama EU-a

Time je poslao poruku svim „slabijim“ članicama EU-a da će poslovanje s Rusijom ugroziti njihovu energetsku sigurnost, pošto ionako same ne kontroliraju  svoju vanjsku politiku, koje su  sigurnosna i energetska bitne sastavnice. Nova energetska strategija EU-a donesena prije godinu i pol u svom kratkoročnom planu posve anulira Rusiju kao izvor energije za Europu. Pitanje je koliko je on ostvariv s teorijom obnovljivih izvora energije, jer Europa zasad nedvojbeno  ovisi o ruskom plinu. Osim toga, isti uvjeti ne vrijede za sve države članice Unije. One snažnije će se pobrinuti za sebe, dok će ostale biti na geopolitičkoj vjetrometini. Obustava Južnog toka prije nepune tri godine sigurno neće pogoditi Njemačku, koja se već snabdijeva ruskim plinom preko Sjevernog toka, a Sjeverni tok II stvara prijepore unutar EU-a. Što Njemačku, zajedno s vodstvom EU-a, ne priječi da čini pritisak na slabije članice koje se moraju odricati ruskog plina, pa i na vlastitu štetu, a vjerojatno i na korist Njemačke koja nakon referenduma o Brexitu zauzima poziciju na način da  EU sve više pretvara u platformu za provođenje svojih nacionalnih interesa.

Erdogan nestrpljivo čeka rasplet situacije

Dolaskom Donalda Trumpa u Bijelu  kuću slabi proamerička politička frakcija u EU,što nikako ne znači da će se nova administracija odreći dominacije u Europi koju kani ostvariti svojim energetskim putovima. Zato je Orbanova izjava o Turskom plinovodu i te kako znakovita. Jer Rusija je odmah nakon odustajanja od Južnog toka imala spremnu tu alternativu. Putin je odmah nakon toga otišao Erdoganu i dalo se zaključiti da je odustajanje od Južnog toka odlična vijest za Tursku, naročito za Erdogana – prvog na listi za razilaženje sa Zapadom, a možda i s NATO savezom, nakon čega bi mu trebali moćni saveznici – a Moskva to jest. Bez obzira na Trumpovu konfuznu benevolentnost prema Moskvi kad je riječ o borbi protiv Islamske države u Siriji, Rusija je u Pentagonu i dalje označena više kao neprijatelj nego kao prijatelj. U novom Hladnom ratu, kojeg je posve definirao rat u Ukrajini, Balkan postaje geopolitička vjetrometina koju sam spomenuo. S Hrvatskom kao zasad jedinom zemljom koja je članica EU-a i NATO-a, i koja dosljedno provodi smjernice euroatlantskog partnerstva. SAD je Hrvatskoj, uz ostalo, važan i zbog Hrvata u BiH, i u tome podržava našu političku vlast.

Rusija je pokušala ostvariti dominaciju u Hrvatskoj putem velikih količina novca i svojih „lobista“ poput Tomislava Karamarka, njegove supruge, Joze Petrovića, a i danas za Rusiju „igraju“ mnogi iz starih jugoslavenskih struktura, poput Franje Gregurića.

U svakom slučaju, LNG terminal na Krku ne nalazi se slučajno na popisu 20 najvažnijih strateških točaka Washingtona. Omišalj na Krku je bio i važna strateška točka Moskve čiji je projekt – naftovod Družba Adria propao, a platforma su bile komisije i revizije utjecaja na okoliš, šteta koju bi proizveli tankeri s ruskom naftom. Krk s LNG terminalom Amerikancima je danas važan zbog prijenosa njihovog ukapljenog plina prema LNG terminalu na Baltiku. Stvar je i više nego jasna. Na taj način žele utjecati na cijenu ruskog plina i ostvariti energetsku, a samim time i sigurnosnu dominaciju.

S obzirom na to da gradnja LNG terminala na Krku kasni zbog problema sa zemljištem i izvlaštenjem zemljišta, američki političari zaduženi za energetiku su prenijeli stav bivše administracije i predložili brže rješenje koje jamči početak transfera 2020., a to je plutajući terminal. Aktivnosti oko izgradnje plutajućeg LNG terminala rade se u skladu s planom i realizacija toga projekta ne bi trebala kasniti, tvrde u LNG-u Hrvatska koji razvija projekt. Kapacitet plutajućeg terminala planiran je na dvije milijarde prostornih metara plina godišnje, a Hrvatska njime cilja na domaće i srednjoeuropska tržišta. „Vezano za razvoj plutajućeg terminala, tvrtka LNG Hrvatska završila je javni poziv za prikupljanje ponuda. Sada slijedi potvrda Skupštine Društva da odobri izradu dokumentacije za plutajući terminal kako bi se moglo krenuti s izradom i prenamjenom studija, što očekujemo vrlo skoro, tako da kašnjenja ne bi trebalo biti“ – priopćila je nedavno. Taj projekt trebao bi biti završen 2019., iako je poznato da ekološke studije prvo treba izraditi, a zatim trebaju proći verifikaciju Ministarstva zaštite okoliša i energetike, kako bi bile stavljene na javnu raspravu. Također su nužne dogradnje na plinskom transportnom sustavu, koje koštaju i koje treba pripremiti i provesti, o čemu još nema puno službenih informacija. U LNG-u Hrvatska kažu da se uz plutajući terminal privodi kraju izrada dokumentacije za kopneni, koji je sufinancirao EU s 4,9 milijuna eura, a pri samom završetku je i izrada glavnog projekta te bi krajem ožujka trebali biti ostvareni svi preduvjeti za predaju zahtjeva za izdavanje građevinske dozvole.

Trumpova administracija podržat će sve vezano uz LNG na Krku, uostalom odluku o izvozu američkog ukapljenog plina donio je Kongres s republikanskom većinom. Demokrati su u tom trenutku, prije nekoliko godina, bili protiv. Zato u tom svjetlu treba gledati i Putinov poziv Orbanu  i Assadu i borbu za prevlast nad INA-om, koja Rusiji u financijskom smislu ne znači ništa. Ali bi joj bila i te kako važno oruđe utjecaja u Hrvatskoj i rušenja američkih interesa na Balkanu.

Autor: Viktor Kodrič / 7Dnevno / 10. veljače 2017.

ZADNJE VIJESTI